Manje strategija, više zdravog razuma

Piše:dr Dejan Molnar,docent na Ekonomskom fakultetu u Beogradu

Danas je moderno pisati strategije. Da je samo jedan deo onoga što je u njima zapisano realizovan, verovatno bi uslovi za život i rad, nivo životnog standarda građana, kao i pozicija naše zemlje u međunarodnim okvirima, bili daleko bolji. Strategije su bile često samo spiskovi „lepih želja” njihovih kreatora.
Postoji jedan „recept” koji se i danas često upotrebljava – kada neko želi da ne reši određeni problem, onda formira radnu grupu koja će biti zadužena za rešavanje tog problema. Isto tako, pisanje strategija (pa potom i „strategija” za sprovođenje strategija i tako redom…) služilo je za stvaranje privida da se nešto korisno radi, dok su konkretni rezultati po pravilu izostajali. Zapravo se radi o neefikasnom korišćenju resursa (vremena, znanja…). Česta je praksa da eksperti bivaju angažovani da pišu različita strateška dokumenta zbog toga što kreatori politike žele da probleme rešavaju (trajna radnja, bez kraja), a ne da ih reše (konačan ishod)!
Stava smo da za rešenje mnogih problema nije potrebno pisati nikakve strategije. Potrebno je samo jedno – da svako na svom radnom mestu (posebno u javnom sektoru) svoj posao radi sa punom posvećenošću, svešću i odgovornošću. Jedina „strategija” treba da bude motivisano obavljanje posla u skladu sa zdravim razumom i onim što bi se moglo nazvati „domaćinskim poslovanjem i odnosom prema poslu i obavezama”.
Kao što ni u privatnom životu ne pišemo strategije i akcione planove, već se prema svojoj porodici, prijateljima, kući, poslu, obavezama i imovini svakodnevno rukovodimo univerzalnim principom – zdravorazumskim rezonovanjem i pažnjom – tako ni u javnom delovanju za uspeh nisu neophodne strategije, već jedan pošten profesionalan (prema sebi i drugima) pristup. Svaki zaposleni vrlo dobro zna šta i kako treba da radi. Problem nastaje kada sebi i drugima pokušavamo da objasnimo zašto nešto nismo u mogućnosti da uradimo, zašto nešto nije urađeno, te tražimo izgovore i opravdanja.
Stiče se utisak da u našem društvu kao da još uvek preovlađuje stav da će se stvari desiti mimo naše aktivnosti i da postoji neko ko unapred određuje ishode. Upravo je suprotno! Mi, najsitniji mikroekonomski subjekti, svojim ponašanjem, radom, zalaganjem, motivacijom, predanošću, stvaramo rezultat.
Na osnovu dosadašnjeg iskustva, mogao bi se izvesti i jedan zaključak – uspešni, kada pišu strategije, čine to da bi papirima „pokrili” ono što već rade na planu sopstvenog razvoja (akcija prethodi), dok neuspešnima izrada strategija služi kao izgovor da su uradili nešto korisno (akcija najčešće nikada ne usledi)