Može li rad na daljinu da opstane?

Piše: dr Dejan Molnar, vanredni profesor na Ekonomskom fakultetu u Beogradu

Zajedničko delovanje Četvrte industrijske revolucije i „zaključavanje” tokom pandemije ubrzalo je digitalizaciju poslovnih procesa. Zahvaljujući tehnologiji i internetu, gde god je to bilo moguće, obavljanje posla se iz kancelarija i sala za sastanke „preselilo” u virtuleni prostor pomoću digitalnih platformi poput „Google meet”, „Zoom”, „Microsoft Teams”… Nastao je i novi segment tržišta rada – sve je više poslodavaca koji traže radnike „na daljinu”, kao i onih koji su spremni da ponude takve usluge. Pri tome, u delatnostima u kojima su zastupljeniji tzv. kancelarijski poslovi (bankarstvo, osiguranje, razne profesionalne usluge) lakše je primeniti koncept rada od kuće, dok u nekim drugim (pružanje zdravstvenih usluga, građevinarstvo, poljoprivreda, maloprodaja, ugostiteljstvo i sl.) to gotovo nije moguće.
U uslovima „nove normalnosti” potrebe i zahtevi poslodavaca se drastično menjaju, zbog čega se javlja rastuća neusklađenost u veštinama koje radnici nude u odnosu na one koje poslodavci traže. Procenjuje se da će se do 2025. godine najviše tražiti veštine poput kritičkog mišljenja i analiza, sposobnosti za brzo rešavanje problema, kao i sklonosti ka aktivnom učenju, otpornosti na stres i fleksibilnost. Mogućnost „rada od kuće” se skoro duplirala – u 2020. godini čak oko 54% radnika ističe da ima uslove za rad na daljinu, za razliku od 2011. kada je to moglo samo njih oko 28%.
Ova transformacija neće biti jednostavna. Prema rezultatima iz „Izveštaja o budućnosti poslova 2020” Svetskog ekonomskog foruma (World Economic Forum – WEF), veliki broj poslova nije moguće obavljati na daljinu. Na globalnom planu, procenat takvih radnih mesta se kreće od 33,6% u državama sa visokim dohotkom, 17,8% u onima sa višim srednjim dohotkom, 10% u zemljama sa nižim srednjim dohotkom, pa do samo 4% u državama sa niskim dohotkom. Primera radi, u SAD i Švajcarskoj čak oko 60% radnika nije u mogućnosti da svoje poslove obavlja u potpunosti „od kuće”, dok je to u Egiptu i Bangladešu 90%.
Iako je pandemija pokazala da je novi, hibridni način rada moguć u većem obimu nego u prethodnom periodu, poslodavci i menadžeri su skeptični u pogledu produktivnosti rada „na daljinu”. Prema rezultatima jedne ankete, u svetu u proseku čak 85% poslodavaca smatra da će prelazak na model potpunog rada na daljinu ili na neki kombinovani/hibridni model imati negativan uticaj na produktivnost radnika. Razlog je što postoje brojne poteškoće da se u kućnim uslovima izgradi radna atmosfera, postigne motivacija i obezbede koncentracija i disciplina. Nedostatak direktnog kontakta i komunikacije sa kolegama umanjuje sposobnost za rešavanje problema, usled manjka kreativnosti, timskog rada, razmene ideja… Fokusiranost na radne zadatke je daleko manja kada ljudi nemaju odgovarajuće rešenje za čuvanje dece, brigu o starijim licima, prigodan radni prostor u kući/stanu, adekvatnu IKT opremu i sl.
Jedan od osnovnih zadataka u novim okolnostima biće kreiranje uslova za povećanje produktivnosti rada od kuće (rada na daljinu). Poslodavci će morati da ulažu mnogo napora u oblasti stvaranja osećaja zajedništva, pripadnosti i povezanosti među zaposlenima putem različitih digitalnih alata koji će se razvijati u budućnosti.