MUZIČAR ZORAN RADANOV O „SLATKOM GREHU”, LEPOJ BRENI I SVOM UČEŠĆU U ŠOU PROGRAMU „NIKAD NIJE KASNO”

Muzičke zvezde kao simbol jednog vremena

  • Svirali smo u Brčkom 1979. godine, a Brena je dolazila na igranke. Bili smo poput sastava „Sedmorica mladih”, samo što smo svirali i narodnjake i sve živo. Ona nas je slušala, svidela joj se naša svirka, a i sama je maštala da ima bend. Sa nama je tada nastupala pevačica Spasa, ali se razbolela i nije mogla da peva, pa je Brena „uskočila” – kaže Zoran

 

Na pitanje kako je odlučio da se prijavi za šou „Nikad nije kasno”, naš sugrađanin Zoran Radanov, član benda „Slatki greh”, smeje se i objašnjava: „Moja supruga…”. A njegova lepša polovina Goca Radanov, koja ga je ubeđivala da se prijavi, nadovezuje se: – On je mislio da je već sve u životu uradio i što sada da se dokazuje.”
Zaista, dokazivanje je izlišno u Zoranovom slučaju. Lepa Brena i „Slatki greh”, čiji je Zoran član od osnivanja (pre četrdesetak godina), bili su, ne samo najveće muzičke zvezde Jugoslavije, već i simbol jednog vremena. Nesuđeni nastavnik muzičkog, Zoran Radanov, rođen je u Titelu 1951. godine, a već 30 godina živi u Zrenjaninu sa suprugom i dvojicom sinova.
– Osim supruge, i Brena mi je rekla da treba da učestvujem u tom šou programu. Kolega iz sadašnjeg orkestra je sebe prijavio i kazao da će i za mene sve poslati. Ajde, kažem mu, nemam ja pojma sa tim. Na kraju on sve pošalje, ali njega nisu zvali, a mene jesu.
Završili ste osnovnu i srednju muzičku školu, svirate više instrumenata. Kako ste došli do orkestra „Lira šou” i opredelili se za karijeru na estradi?
– Neposredno posle završetka srednje škole drugar iz Žablja i ja došli smo u Zrenjanin pošto u Novom Sadu nije postojala Viša pedagoška škola. Upisali smo se na vanredne studije i planirali da uporedo sviramo u kafani. Klarinet mi je osnovni instrument, a klavir uporedni. No, sviram i gitaru, bas gitaru, saksofon. Mislio sam da ću predavati muzičko u školi, međutim… Miju bubnjara sam upoznao 1973. godine i kada smo se obojica vratili iz vojske, on i Saša Popović su se upoznali i osnovali „Lira šou”, a ja sam im se priključio kao treći član i tako je počelo. Znali smo da moramo jednog dana da uspemo jer smo mnogo radili, bili smo baš vredni. Sećam se da smo posle fajronta vežbali do pet ujutro, onda u pola šest odemo kod Ace pekara koji je imao divna peciva, doručkujemo, pa potom legnemo i ceo dan spavamo.
Kada se Lepa Brena priključila bendu?
– Svirali smo u Brčkom 1979. godine, Brena je dolazila na igranku. Bili smo poput sastava „Sedmorica mladih”, samo što smo mi svirali i narodnjake i sve živo. Ona nas je slušala, svidela joj se naša svirka, a i sama je maštala da ima bend. Sa nama je tada nastupala pevačica Spasa, koja se razbolela i nije mogla da peva, pa je Brena uskočila. I onda je Sale razgovarao sa Breninim roditeljima pošto je ona već upisala Višu turističku školu u Beogradu i roditelji su, normalno, bili protiv toga da im ćerka bude „kafanska pevačica”. Ali to je bilo jače od nje, volela je muziku, pa je došla kod nas. Radila je mnogo, bila je uporna, po ceo dan je vežbala, i nove pesme, strane i domaće, narodnjake, sve.
Kako je počela saradnja sa Zaharom?
– Godine 1981. smo nastupali na Tašmajdanu. Dva meseca smo tamo svirali, a kompozitori i pevači su dolazili da nas slušaju, uvek je bilo krcato. Tada nas je direktor Tašmajdana upoznao sa Zaharom, pa je počela saradnja sa njim. Imao je pesme za nas, a rekao je i da ne može da ostane ime benda „Lira šou” jer to ljudima ništa ne znači. Onda smo smišljali novi naziv benda, čak smo pravili i nagradne igre u Hotelu „Vojvodina” gde smo svirali, sve dok Zahar nije odlučio da budemo „Slatki greh”. Tako je počelo, a poslednji koncert svi zajedno imali smo baš na Tašmajdanu. Mi smo nastavili da sviramo, ali bez Saleta i Brene, pošto su oni već bili u produkciji ZAM.
Kakav je osećaj biti na sceni u emisiji „Nikad nije kasno”?Pozitivne su reakcije i žirija i publike, kako reagujete na ovu novu pažnju i popularnost?
– Stalno sam bio u bendu, sa orkestrom. Odjednom sam se našao sam na sceni i bez gitare, nije to tako jednostavno, imao sam tremu . Međutim sve je dobro ispalo. Prijaju mi pohvale. I publika u emisiji je izuzetna, čini mi se da mi je naklonjena. Pružaju mi podršku i na društvenim mrežama, na Fejsbuku, to supruga prati. I sugrađani mi sada čestitaju, mada nije da me prepoznaju više nego ranije, samo im je sada interesantno zbog emisije i pitaju kad će opet biti. Stiglo mi je i pismo sa Bleda na kojem je samo pisalo: Zoran, „Slatki greh”. Čovek je poslao pismo i svoju sliku, gledao je emisiju i setio se nas kada smo osamdesetih godina prošlog veka svirali na Bledu. Poslao mi je broj telefona, pa smo i pričali.
Postoji mnoštvo sličnih takmičarskih pevačkih emisija na televizijama. Po čemu se „Nikad nije kasno” izdvaja?
– U nekim drugima emisijama žiri vodi glavnu reč. S druge strane, ovo je ozbiljna i vrlo dobra i pametna emisija, puna emocija. Čoveka vraća u neka stara vremena. Drugačija je i zato što su učesnici stariji i puni iskustva. Neki ljudi godinama pevaju, a sad su tek doživeli da se pojave javno. Ima i mnogo dobrih mladih pevača. Danas bi svi da budu pevači jer misle da su tu pare i da će time sve rešiti. Imam apsolutni sluh, pa čujem šta je kod njih dobro, a šta ne. Ali ako se gleda izgled i stajling, ako su bitniji od pevanja, to je onda druga stvar.
OD LOKALNIH SVIRKI, DO PRVIH PLOČA
U ranim dvadesetim godinama prošlog veka Zoran postaje član benda „Lira šou” koji „svira i narodnjake i sve živo” i prelazi put od lokalnih svirki do nastupa širom Jugoslavije. Tada se Zoranu i kolegama već pridružila dugonoga, plavokosa, harizmatična pevačica. Kako je ona počela da gradi imidž, izgledom i stajlingom, stekavši nadimak Lepa Brena, tako se i bend prilagođavao svetu šou biznisa uz pomoć kompozitora Milutina Popovića Zahara, promenivši ime u „Slatki greh”.
Potom su usledile prve ploče za PGP RTB, hitovi „Čačak, Čačak”, „Mile voli disko”, kao i nastupi pred više stotina hiljada ljudi u Rumuniji i Bugarskoj. Pamti se, na primer, spektakularno sletenje helikopterom na stadion „Levski” u Sofiji.

MILANA MARIČIĆ