Nevidljiva omča

Piše: dr Dejan Molnar,
vanredni profesor na Ekonomskom fakultetu u Beogradu

U borbi sa posledicama svetske ekonomske krize iz 2008/2009. godine, centralne banke su vodile ekspanzivnu monetarnu politiku, snižavajući kamatne stope, kako bi građanima i preduzećima krediti bili dostupniji. Tako je i Narodna banka Srbije u kontinuitetu smanjivala svoju referentnu kamatnu stopu – sa 11,75% (februara 2013.) na rekordno nizak nivo od 1% (decembar 2021).
Danas se veliki broj građana nalazi u zamci dugova. Da stvar bude gora, čak 45% od ukupnih obaveza sektora stanovništva se odnosi na gotovinske kredite. U pitanju su nenamenski krediti, koji služe za finansiranje tekuće potrošnje, odnosno za održavanje nivoa životnog standarda.
Podaci ukazuju na to da su gotovinski krediti plasirani sektoru stanovništva „eksplodirali” tokom poslednjih šest godina (2015-2021). Iskazan u evrima, ukupan dug građana prema bankama po osnovu keš kredita je januara 2015. godine iznosio 1,68 milijardi evra, a do jula 2021. je dostigao čak 4,97 milijardi evra. U pitanju je povećanje od skoro 3,3 milijarde evra, odnosno bezmalo za čak tri puta! Poređenja radi, u istom periodu stambeni krediti stanovništvu su povećani za 1,4 puta, dok su ukupni krediti isplaćeni privredi viši za 1,3 puta.
Građani Srbije danas bankama duguju čak milijardu evra više po osnovu gotovinskih, nego po osnovu stambenih kredita. Isplaćeni keš krediti građanima iznose koliko i ukupni investicioni zajmovi plasirani privredi. Udeo gotovinskih kredita građana u BDP-u je porastao sa 4,75% u 2015. na više od 10% u 2021. godini. Ukoliko se ovi iznosi iskažu po stanovniku, uočava se da je u proseku svaki građanin po osnovu gotovinskih kredita bankama 2015. dugovao 236 evra, a 2021. godine čak 723 evra.
Prisetimo se da je upravo krajem 2014. godine započet program fiskalne konsolidacije, koji se između ostalog, zasnivao na smanjenju penzija, i zarada zaposlenih u javnom sektoru. Enorman rast gotovinskih kredita je direktna posledica budžetske štednje. Pad kupovne moći građani su nastojali da amortizuju pomoću kredita. Banke, sa svoje strane, ulaze u ovakve aranžmane jer na ovu vrstu kredita mogu da naplaćuju veće kamate.
Na ovaj način je stvoren privid da se može živeti iznad sopstvenih mogućnosti bez ikakvih posledica. Međutim, iako je susret sa realnošću odgođen, izvesno je da će do njega doći. Pitanje je samo kada i pod kojim okolnostima počinju da se ispoljavaju efekti krize izazvane pandemijom korona virusa – jedan deo ljudi ostaje bez posla i primanja, cene dobara rastu, platežna sposobnost opada, što će dovesti i do otežanog servisiranja obaveza po osnovu kredita.
Banke gotovinske zajmove, po pravilu, ne osiguravaju odgovarajućim instrumentima obezbeđenja, tako da u slučaju krize, oni postaju nenaplativi. Gubitke koji po ovom osnovu mogu nastati, banke po pravilu prebacuju na klijente uvođenjem rigoroznije kreditne politike – povećanjem kamatnih stopa, skraćivanjem rokova otplate, pooštravanjem uslova za odobravanje zajmova itd. Tada prestaje brz i lak dotok novih kredita, a to znači „zatezanje” omče oko vratova dužnika. One koja je sve vreme bila tu, ali ni dužnici ni poverioci nisu želeli da je vide.