Banke se odriču profita?

Piše: dr Dejan Molnar, vanredni profesor na Ekonomskom fakultetu u Beogradu

Evropska centralna banka (ECB) je u drugoj polovini juna meseca ove godine podigla referentnu kamatnu stopu na nivo od 4%. U pitanju je osmo uzastopno povećanje počev od jula 2022. koje se preduzima u nameri da se obuzda inflacija u Evrozoni (države koje koriste evro kao valutu). Radi se o velikom i naglom rastu, posebno kada se ima u vidu da je u periodu od marta 2016. do jula 2022. godine ona bila na nivou od 0%.
Restriktivnost politike ECB-a se negativno odrazila i na materijalni položaj onih građana Srbije koji otplaćuju stambene kredite koji su indeksirani u evrima. Prema podacima Kreditnog biroa (KB), građani naše zemlje su polovinom septembra 2023. godine bankama dugovali oko 5,62 milijarde evra po osnovu stambenih zajmova. Ukupan broj ovakvih dužnika dostigao je broj od 152.000, što znači da najmanje toliko porodica/domaćinstava oseća posledice pomenutog rasta kamatnih stopa. Prema podacima Narodne banke Srbije (NBS), prosečna cena stambenih zajmova koji su u procesu otplate je za dve godine povećana sa 2,86% (jul 2021.) na 6,27% (jul 2023.).
Prosečan iznos duga po jednom korisniku stambenog kredita iznosi blizu 37.000 evra. Pomoću pretpostavke da je period otplate 20 godina lako se može pokazati koliko su se pogoršali uslovi otplate. Jula 2021. mesečna rata (anuitet) je bila 202 evra, da bi se usled povećanja EURIBOR-a dve godine kasnije narasla na 271 evro (za 35%).
Uz izražen trend rasta ostalih troškova života, pre svega cena osnovnih životnih namirnica, neminovno je došlo do osetnog pada nivoa životnog standarda u zemlji. NBS je pre nekoliko dana donela odluku da privremeno, u periodu od narednih 15 meseci (oktobar 2023 – decembar 2024), ograniči rast kamatnih stopa na stambene kredite koji su odobreni fizičkim licima. „Srž” pomenute odluke predstavlja ograničenje visine nominalne kamatne stope na nivo od 4,08%, čime su banke obavezane da klijentima umanje anuitet (ratu) nakon 1. oktobra 2023. godine ukoliko je ona veća od tog procenta.
Ovo će za veliki broj klijenata predstavljati pogodnost i relaksaciju kućnog budžeta. Međutim, ova mera otvara čitav niz pitanja. Zbog čega se toliko dugo čekalo, kada se znalo da rast kamata već duže vreme „pogađa” tako veliki broj porodica? Zbog čega je mera oročena na 15 meseci? Na čemu se zasniva pretpostavka da će počev od 2025. godine ekonomska situacija biti povoljnija? Sa druge strane, tako direktno zadiranje države u međusobne odnose između ugovornih strana (banaka i njihovih klijenata) svakako nije nešto što je uobičajeno niti poželjno u tržišnoj privredi. Svako ograničavanje cena po pravilu dovodi do nestašica i/ili do poskupljenja nekih drugih artikala. Eventualno smanjenje ponude stambenih zajmova bi moglo negativno da se odrazi na stanogradnju.
Teško je poverovati da će se banke tako lako odreći svog profita. Treba imati u vidu da dug fizičkih lica po osnovu gotovinskih kredita iznosi skoro 6 milijardi evra i da u proseku svaki od 1,2 miliona korisnika duguje oko 5.000 evra. Moglo bi se očekivati da reakcija banaka bude povećanje kamatnih stopa na ove zajmove ili poskupljenje različitih usluga, kao što su provizije, naknade, troškovi održavanja računa, kreditnih partija i sl.