Nezavisnost za 1.000 dinara

Piše: Ljiljana Bailović

Kupila sam novu torbu za pazar, onu sa točkovima. Hiljadu dinara kod Kineza. Odlična stvar – točkovi prosto klize po trotoaru, lako savladavaju sve prepreke, uključujući i stepenice, i nema više tegobnog tegljenja. Doduše, moja deca je podsmešljivo zovu „bapske kočije” (najzad si se, i zvanično, a i dobrovoljno, upisala u babe), ali ne marim: stvar je veoma korisna (a i proizvođači su je, očito, usavršili tokom poslednje decenije: konstrukcija joj je čvršća, točkovi veći i bolji, pa se lakše njome upravlja i ne tandrče, a može i da se sklopi da bi stala u gepek).
Držim da je „bapska kočija” jedan od važnijih izuma, prilagođenih potrebama nas pešaka (u civilizaciji koja prevashodno računa na automobile). U stvari, ja sam, za 1.000 dinara, kupila svoju nezavisnost: ne moram više da se sa ukućanima dogovaram i uklapam vreme za kupovinu (nemoj sama da tegliš, samo ti kaži, mama, ja ću ti doneti, sve stane u gepek; da, stane, i ne sumnjam u dobru volju moje dece da se nađu pri ruci i pomognu, ali opet je to uklapanje mog i njihovog vremena i raspoloženja). K tome, sa „bapskom kočijom” slobodna sam da i neplanirano pazarim balon vode ili džak deterdženta ako vidim, recimo, da je baš sad na značajnom popustu…
Istina, „bapska kočija” je sasvim beskorisna za velegradsku užurbanost, gde se kupuje u ogromnim marketima na kraju grada, u povratku sa posla, kad napuniš kolica potrepštinama za ceo mesec. Mada, niti su naši stanovi za takav „transatlantski” stil snabdevanja, jer su naši stanovi mahom tesni i nemaju ostave – a nisu nam baš tolika ni primanja. Naša prosečna plata znatno je niža od sume koju treba dati za prosečnu potrošačku korpu, ne možemo mi to sebi da priuštimo. Nego se snalazimo kako znamo i umemo, prevezujemo i krpimo zakidajući na mnogo čemu da ne bismo zagazili u preveliki „minus”. U našim prosečnim životnim uslovima, čini mi se, više slobode daje nam obična „bapska kočija”, nego megamarket na drugom kraju grada…