Privatni i javni sektor da zajedno „preleže” koronu

Piše: dr Dejan Molnar,
vanredni profesor na Ekonomskom fakultetu u Beogradu

Usled pandemije korona virusa ljudi su se „preko noći” suočili sa problemima o kojima verovatno do sada nisu ni razmišljali – kako da odu do posla, ko će im čuvati decu, budući da škole i vrtići ne rade, kako da usklade radno vreme sa odlaskom u nabavku u uslovima kada je na snazi „policijski čas” itd. Poslodavce muče drugi problemi – potpuno obustavljanje ili drastično smanjivanje poslovnih aktivnosti ih ostavlja bez prihoda, bez kojih neće moći da opstanu i servisiraju svoje obaveze prema radnicima (plate), državi (porezi i drugi nameti), bankama (otplata kredita) i drugo.
Koliko će aktuelna situacija uticati na smanjenje BDP-a, zaposlenosti, životnog standarda i drugih ekonomskih pokazatelja, u ovom trenutku je gotovo nemoguće proceniti. To će zavisiti, pre svega, od dužine trajanja pandemije, te od mera ekonomske politike kojima će se pomagati privredi, kako u našoj, tako i u drugim zemljama, posebno u onim sa kojima Srbija ima najintenzivnije ekonomske veze (Italija, Nemačka, Austrija).
U Srbiji ima oko 2,2 miliona zaposlenih. Od toga, oko 600 hiljada radi u javnom sektoru. Među preostalih 1,6 miliona zaposlenih verovatno najugroženiju grupu predstavljaju preduzetnici i zaposleni kod njih, kojih ima blizu 390 hiljada. Sasvim nelogično deluju najave da će javni sektor imati status „belog medveda” (nema otpuštanja, nema smanjivanja zarada itd.), dok će radnici u privatnom, odnosno preduzetničkom sektoru biti u daleko nepovoljnijem položaju. Verovatno nijedan privatnik ne želi da ostavi svoje radnike bez posla i da im smanjuje plate, ali kako da isplaćuje zarade ukoliko ne ostvaruje prihode?
Izvesno je da će doći i „dan posle” korone. Za njega se moramo pripremati već danas. Da bi i javni i privatni sektor taj dan dočekali sa što manje štete, potrebno je podržati i spasiti od sigurnog propadanja one privrednike koji su danas prinuđeni da obustave ili smanje svoje aktivnosti. Teorijski, u tržišnoj privredi država ne treba da se meša u ekonomski život. Međutim, „kao što u avionu koji pada nema ateista, tako u krizi nema ideologa”. Vanredne okolnosti nalažu primenu nestandardnih mera. Savet je da što pre treba razbiti strah od minusa u budžetu i okrenuti fokus ka privatnom sektoru. Jer, oni koji danas zatvore svoje preduzetničke radnje, mikro i mala preduzeća i otpuste radnike, teško da će ponovo otpočeti sa poslovanjem kada pandemija prestane. Bez podrške, oni će od nekoga ko je zarađivao, punio budžet i isplaćivao zarade radnicima, postati neko kome će trebati pomoć.
Mere za podršku privredi bi trebalo da budu osmišljene i dizajnirane tako da ublaže ekonomske posledice pandemije onima koji su najviše pogođeni. To bi trebalo da bude i ogledalo solidarnosti, ali i mudrosti u vođenju ekonomske politike. Država je odgovorna da pomenuti teret raspodeli, odnosno da napravi balans kada je u pitanju plaćanje „ceha” cele ove situacije. Bez privatnog sektora koji radi, zarađuje i plaća poreze ne može da postoji ni javni sektor. Da bi radnici u javnom sektoru i u budućnosti mogli da imaju plate, danas se mora promišljati o što boljim merama za podršku i pomoć privatnom sektoru. Privatni i javni sektor su kao putnici na istom brodu. Paluba je jedna – bilo da prevagne prednja ili zadnja strana, brod neće ostati na površini vode.