SAMO JEDNOM SUSEDU SMETA NAŠA FARMA – POŽALILI SE SA GAZDINSTVA U ČESTEREGU

Proizvodnja po propisima, a sada su prinuđeni da je ugase

Živinarska farma porodica Kovačević i Kondić iz Česterega pre nepune četiri godine dobila je bespovratna sredstva da se opremi od Pokrajinskog sekreterijata za poljoprivredu, u okviru programa za razvoj sela u Vojvodini. Sada vlasnici ovog gazdinstva Branko Kovačević i Goran Kondić razmišljaju čak i da zatvore farmu – jer ih iscrpljuje novčana kazna koju je Apelacioni sud naložio da plaćaju komšiji, koji se žalio na smrad sa njihovog gazdinstva.
Prema rečima Branka Kovačevića, farma se sastoji od dva postrojenja za tov pilića – jedno je napravljeno 2006, a drugo 2014. godine, uz sve potrebne građevinske i veterinarske dozvole i Studiju o proceni uticaja na životnu sredinu za jedan objekat.
– U selu u kojem postoji pedesatak farmi živine, goveda i svinja, ispostavlja se da je jedini problem naša farma. U Česteregu se u jednom turnusu odgaja oko 100.000 pilića, a problematično je naših dva puta po 5.000. Komšija uopšte nije razgovarao sa nama da se požali, takav je čovek da mu sve smeta, ne govori sa celim komšilukom. Prvo se obratio građevinskoj inspekciji, žaleći se na smrad, a ekološka inspekcija kod nas nijednom nije dolazila – kaže Branko Kovačević, dodavši da se niko drugi u komšiluku nije žalio na neprijatne mirise sa nihove farme.

ISPUNjAVAJU SANITARNE USLOVE, ALI SMRAD SE ŠIRI
Sused ih je potom 2015. godine tužio Osnovnom sudu u Zrenjaninu, tražeći da prestanu da ispuštaju neprijatne mirise od tova pilića iz svojih objekata u pravcu njegovog domaćinstva.
Sud je utvrdio da su objekti za tov smešteni jedan pored drugog, do kuće komšije, u čijem se dvorištu oseća neprijatan miris sa farme, zbog čega on i porodica ne mogu da sede u svom dvorištu i da napolju šire veš. Sud je takođe predočio da su u oba postrojenja ugrađeni ventilatori koji vazduh sa štetnim gasovima, vodonik-sulfidom i amonijakom, izbacuju suprotno od porodične kuće komšije, ali da nije montirana oprema za prečišćavanje tog vazduha, budući da pomenuti gasovi smrde.
Veštak je u toku sudskog postupka naveo da u Srbiji nije propisan dozvoljen intenzitet emitovanja neprijatnih mirisa. Napomenuto je i da bi smrad mogao da se redukuje ugradnjom uređaja za prečišćavanje vazduha, kao i sadnjom zelenog pojasa. Takođe, istaknuto je i da objekti farme pilića KovačevićKondić poseduju opremu koja ispunjava veterinarsko-sanitarne uslove za proizvodnju zdrave hrane za ishranu ljudi.
Na kraju je procenjeno da sused – tužilac nije dokazao da intenzitet neprijatnog mirisa prelazi dozvoljene granice uobičajene za tu sredinu.
Tako je Osnovni sud u Zrenjaninu u martu prošle godine odbio tužbu komšije protiv Branka Kovačevića i Gorana Kondića.

SUDSKI PENALI SU HARAČ
Međutim, Apelacioni sud u Novom Sadu preinačio je presudu 21. septembra 2018. U obrazloženju ja navedeno da se van svake sumnje na domaćinstvo tužioca prenosi smrad sa farme – komšija bi bio dužan da trpi uobičajenu emisiju gasova usled uzgoja stoke i živine za seosko domaćinstvo. Međutim, kako je objašnjeno, ovde je reč o posebnim ekonomskim objektima koji su namenjeni isključivo za tov pilića.
Zato je zrenjaninski Osnovni sud 13. decembra 2018. godine, po presudi Apelacionog suda, doneo rešenje da vlasnici farme prestanu da neprijatnim mirisima „uznemiravaju komšiju” u naknadnom roku od osam dana. Ukoliko to ne urade, za svaki dan zakašnjenja naloženo im je da komšiji plate po 20.000 dinara. Plaćanje sudskih penala bio je predlog suseda.
– Prema izvršnoj presudi treba da mu platimo 1.560.000 dinara za 78 dana. Dovedeni smo u situaciju da možda moramo i da zatvorimo objekte sa novom opremom. Ne bismo dobili ni subvencije od Pokrajine da nismo radili po propisima. Prevareni smo kako se sada ispostavlja. U objekte smo uložili pedesetak hiljada evra i trebalo je u startu da kažu da ne možemo da pokrenemo posao. Da li da tužimo državu što nam je dala sve dozvole ako za to nije bilo uslova – revoltiran je Branko Kovačević.
Na odluku o plaćanju sudskih penala uložili su prigovor, koji je krajem decembra odbačen. Za vlasnike farme to je harač, zahvaljući kojem komšija namerava da se neosnovano obogati, a ne utemeljena sudska odluka.
– Nisu nas zatvorili, ali smo dovedeni do toga da ne možemo da radimo jer ne možemo da ispoštujemo te zahteve. Dve porodice žive od ove farme i sad zbog nečijeg hira treba da ostanu bez primanja – razočarano konstatuje naš sagovornik.
U prigovoru su predočili i da su preduzeli neke od radnji koje je naveo sud: zasadili su drvored od 45 tuja i osam stabala kajsija, postavivši time biološki filter prema kući suseda. Takođe su počeli da primenjuju prašak za brzo sušenje prostirke kako bi se smanjilo emitovanje amonijaka. Ipak, prigovor je odbijen uz obrazloženje da su i sami potvrdili da su samo preduzeli mere, ali da nisu prestali da ispuštaju neprijatne mirise sa farme. Sadnice su nedovoljno izrasle, a visina sudskih penala je primerena jer je vlasnici farme mogu izbeći ako „jednostavno prestanu sa emitovanjem neprijatnih mirisa”, navodi se u rešenju Osnovnog suda.
Ono što im je još ostalo da mogu da preduzmu jeste podnošenje prigovora na izvršnu presudu, a ukoliko i to ne bude u njihovu korist, ostaje im jedino da stave ključ u bravu i zatvore farmu.

  • NEMA REGULATIVE O MERENjU NEPRIJATNIH MIRISA
    U Srbiji nije zakonski propisan dozvoljen intenzitet pri emitovanju štetnih neprijatnih mirisa, niti granične vrednosti vodonik-sulfida i amonijaka na neprijatne mirise, a smrad zavisi od osetljivosti čula mirisa, zaključio je veštak tokom suđenja vlasnika farme iz Česterega i njihovog komšije. Rezultati merenja vazduha novosadskog Instituta za bezbednost i preventivni inženjering, koji je gazdinstvo Kovačević-Kondić angažovalo, pokazale su da koncentracije amonijaka i vodonik-sulfida na farmi nisu prešle dozvoljene granice. Međutim, ova merenja nisu utvrđivala da li postoje emisije neprijatnih mirisa, naveo je Osnovni sud. Da domaćim zakonodavstvom nije propisano kako se mere neprijatni mirisi, izjavila je na suđenju „Prekonu”prošle godine i inspektorka zaštite životne sredine u Gradskoj upravi Dragana Adamović.

Milana Maričić