SLOBODAN MANDIĆ O NOVOM ROMANU, NAGRADI „SVETOZAR ĆOROVIĆ”…

Banaćanin sam po rođenju, a Hercegovac po poreklu

Svedoci smo da je literarnih dela sve više, a stvaraoci se kroz njih bave najrazličitijim temama i motivima. Potvrda trajanja, značaja i vrednosti su brojne nagrade. Među značajnijim spada i priznanje „Svetozar Ćorović”. Dodeljuje ga Srpsko prosvjetno i kulturno društvo „Prosvjeta” (SPKD) koje u Bileći priređuje i Ćorovićeve susrete pisaca pod nazivom „Srpska proza danas”.
Ovogodišnji laureat je Slobodan Mandić sa romanom „Regina Panonija”. Mandić je rođen u Sutjesci 1947. Diplomirao je na Katedri za opštu književnost sa teorijom na Filološkom fakultetu u Beogradu. Objavio je deset romana, tri knjige pripovedaka i dva eseja. Za „Očev novi mandat” ovenčan je nagradom „Danko Popović”. „Panonski palimpsesti” doneli su mu priznanje „Beskrajni plavi krug”, a zajedno s delom „Duh priče i druga imena” i Nagradu „Isidora Sekulić”.
Koliko Vam znači nagrada „Svetozar Ćorović”?
– Ovo visoko priznanje za mene je od posebnog značaja ne samo zato što sam njime uvršten na listu laureata sa koje su oni pre mene već nezaobilazna imena srpske literature, nego i stoga što se njime dotiče jedna od tema moje proze: Hercegovina, takoreći moja trajna inspiracija, valjda i otud što sam rođen i odrastao u porodici hercegovačkih kolonista, jednoj od brojnih u srednjem Banatu. Svetozar Ćorović pak značajan je pisac iz Hercegovine, ona jeste i centralna tema njegovog celokupnog opusa; uz to, nagrada se uručuje u Bileći – veze sa starim zavičajem mnogih Srba su više nego očigledne.
Banaćanin sam po rođenju i poznajem čari ravnice, Hercegovac sam po poreklu i poznajem neutaženu nostalgiju naših roditelja za starim krajem, sa kojom su i otišli. I o jednom i o drugom kazujem svojim tekstovima.
O čemu govori Vaš novi roman „Regina Panonija”?
– U njemu se odvijaju dva paralelna narativna toka: reč je istovremeno o istoriji nestajanja i povesti spasenja glavnog lika. Drugim rečima, dok ostaje bez posla, stana, karijere, i ispada na marginu društva i dok okruženju izgleda da propada, prividno paradoksalno on se, zapravo, kao ličnost istinski ostvaruje. Jedna od sižejnih linija počinje evociranjem onog besmrtnog doba zvanog detinjstvo.
Između ostalog, jedno poglavlje posvećeno je gimnazijskim godinama u Zrenjaninu. Za naslov je uzet naziv statue koju je bečki ćesar, negde na početku Bačkog kanala, podigao da obeleži početak njegove gradnje. Jedan lik mog romana našao se pred njom, usred atara, i učinilo mu se da je ona božanstvo zaustavljenog vremena, jedne večne sadašnjosti.
Međunarodna književna manifestacija „Susret pisaca sa granice” već 30 godina okuplja umetnike iz Srbije i Rumunije. Koliko nam je ona važna? 
– Svake godine, naizmenično u Sečnju i u Temišvaru, pisci iz Vojvodine i Rumunije predstavljaju svoja nova ostvarenja, na dva jezika, razmenjuju knjige i časopise, promovišu pojedine izdavače, obeležavaju značajne književne datume.
Ostvareni su brojni projekti, izašli su zajednički brojevi zrenjaninske „Ulaznice” i temišvarskog „Književnog života”, objavljena su i dva zbornika „Susreta”. Posebno treba istaći da je iz „Susreta” izrastao i dvojezični književni časopis, „Ogledalo-oglinda”. Izlazi već 26 godina i predstavlja jedinstvenu pojavu na našim prostorima.
Bračni par Milan i Ileana Ursu Nenadić bili su vaši prijatelji. U čemu se ogleda njihov značaj za stvaralaštvo na ovim prostorima?
– Milan Nenadić je jedan od retkih razloga zbog kojih svoje godine u Zrenjaninu ne smatram izgubljenim. Družili smo se i u Beogradu, Temišvaru, Konstanci. Bio je omiljen gost u Sečnju i Sutjesci. Sa njim nije bilo praznih hodova. I kafa je sa njim bila doživljaj. Bilo je to nepomućeno i radosno prijateljstvo, u mnogo čemu inspirativno. Ileana i Milan su sve nas grejali i podsticali svojom energijom.
Moram podsetiti da je, nepunu godinu posle njih, u januaru 2022. za njima otišao i veliki kulturni pregalac Solomon Miok. Upravo njih troje su bili pokretači i osnivači i „Susreta” i „Ogledala”. I kao prijatelji i kao saradnici su nenadoknadivi. Verujem da će Zrenjanin, u kome je ostvaren najveći deo Nenadićevog opusa, jednog dana pokazati da pamti ko je u njemu našao utočište i unosio ga u antologije.

Miroslava Malbaški

Foto: Spaso Mladenovski