SPISATELЈICA DRAGANA V. TODORESKOV O PISANJU, MENTALNOM ZDRAVLJU I KNJIŽEVNOJ SCENI

Žene nisu dovoljno podsticane da pišu

U punoj sali kulturne stanice „Baštinar” u Perlezu nedavno je održana promocija knjige „U čekaonicama”, proznog prvenca spisateljice Dragane V. Todoreskov. U pitanju je zbirka pripovedaka koja, kako podnaslov upućuje, priča o „Istoriji ženskih mentalnih poremećaja”.
Autorka, rodom iz Perleza, studije književnosti je završila na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu. Masterirala je na stvaralaštvu Jovana Sterije Popovića, a doktorirala na poeziji i prozi Judite Šalgo. Članica je Uređivačkog odbora časopisa „Interkulturalnost” i saradnica Hrvatskog kulturno-umetničko-prosvetnog društva „Stanislav Preprek” iz Novog Sada, gde uređuje zbornike „Preprekovo proljeće” i „Preprekova jesen”. Bila je deo redakcije „Letopisa Matice srpske”. Članica je Srpskog književnog društva.

Priredila je više od 10 knjiga. Studije, eseje i kritike o piscima XIX i XX veka objavila je u više zbornika radova i časopisima.
U Matici srpskoj zaposlena je kao viša stručna saradnica. Dragana V. Todoreskov navodi da je književnu kritiku, eseje i naučne radove počela da piše u tridesetim godinama, a da se za književnost počela interesovati tokom srednje škole.
– Mnogo sam čitala i volela da tumačim dela. Pisala sam poeziju, tada, a i kasnije, kao studentkinja, ali sam objavila svega dve pesme u studentskom časopisu „Stanje stvari” koji smo pokrenuli kolege i ja.
Zbirka pripovedaka „U čekaonicama” je Vaš prvi iskorak u beletristiku. Kako se pisanje proze razlikuje od naučnih formi?
– Smatram da neke od istraživačkih formi mogu biti veoma kreativne. Uvek sam bila prilično samouverena i trudila se da unesem što više stvaralačke energije kako bi moji radovi bili pristupačni širim čitalačkim masama i duhoviti. U jednom periodu sam gotovo prestala da pišem o književnosti. U toj pauzi gledala sam filmove i oni su me inspirisali da pišem, više nego iščitana literatura. Čitavog života želela sam da objavim knjigu proze. Prvenac sam objavila u 48. godini, ali svaki pisac/spisateljka ima svoj tempo, svoj biblio-ritam.
Šta Vas je inspirisalo da napišete „U čekaonicama”?
– Žene i njihov težak položaj u patrijarhalnim sredinama, predrasude, mentalni poremećaji koje moraju da kriju čak i od svojih najbližih, sistem koji im nimalo ne pomaže, nedostatak ljubavi i pažnje. Mentalne bolesti su tabu tema u našem društvu i često se shvataju olako, a žene su osetljiva kategorija. Kroz niz poremećaja, fobija, zavisnosti, nastojala sam da žene različitih generacija, socijalnog statusa, obrazovanja i porekla prikažem na što živopisniji i realističniji način.
Da li možete da objasnite podnaslov: „Istorija ženskih mentalnih poremećaja”?
– S jedne strane, istorija je skup priča, a sa druge, svaki od poremećaja ima svoju istoriju i kontekst iz kojeg proizilazi. Bilo da je reč o pogrešnom vaspitanju, kompleksima iz detinjstva, lošim životnim uslovima, izgubljenim iluzijama, usvajanjem pogrešnih vrednosti, toksičnim vezama… Pokušala sam da od svojih junakinja „doznam” šta je ono što ih je načinilo takvim kakve su i kuda su ih njihovi poremećaji dalje vodili.
U javnosti se poslednjih godina sve više govori o važnosti brige o psihi. Kako pisanje utiče na mentalno zdravlje?
– Govori se, ali premalo. Pisanje je svakako jedan vid terapije, baš kao što su to i muzika, slikanje i druge umetnosti. Međutim, bez medicine nije moguće pravilno pristupiti osobama kojima je pomoć potrebna. Mnogi članovi porodice mentalno obolelih osoba ne nalaze pravi način da im pomognu.
Kakav je položaj žena na književnoj sceni u Srbiji?
– Što se kvaliteta pisane reči tiče, nemam dilemu da kažem da je novo vreme donelo mnogo odličnih pesnikinja, pripovedačica, romansijerki. Imamo dosta afirmisanih književnica koje pišu bolje nego njihove muške kolege. Ipak, niti su dovoljno podsticane da pišu, niti je broj nagrada koji se dodeljuje ženama jednak broju onih koje se dodeljuju muškarcima. Naprotiv, po tom pitanju sam veoma zabrinuta.
Kakve šanse priznanja stvaraju za pisca? Kakvu odgovornost nosite kao članica književnih žirija?
– Nažalost, u današnje vreme uloga centara moći je presudna u dodeljivanju nagrada. U tom pogledu sam pesimista. Trudim se da svoj posao u žirijima radim savesno, da se držim svog mišljenja, započinjem diskusije, pa čak i rasprave. Čini mi se da su kod nas nagrade nešto poput sličica za albume – služe da upotpune kolekcije onih koji imaju najbolje lobije, da „nakite” njihove biografije i od njih stvore veličine. Kvalitet je sporedan, važan je broj. Nagrade se čak osnivaju radi nekih pisaca. To je jako loše, da ne kažem, sramotno. Svaki presedan me obraduje, ali njih je malo.
Nedostatak raznovrsnog kulturnog sadržaja primetan je van velikih centara. Kako pozicionirate Zrenjanin na književnoj mapi Srbije?
– Književni život mora da bude daleko dinamičniji. Zrenjanin ima dobre pisce i spisateljice, književne kritičare, časopis „Ulaznica”, nekoliko izdavača. Međutim, treba još da se radi na oživljavanju književnih aktivnosti. Ono što me raduje jesu dešavanja u Perlezu. Udruženje „Baštinar” za samo godinu dana oživelo je kulturnu scenu mesta: otvorili smo biblioteku „Pavica Mrazović”, kulturnu stanicu „Baštinar” na mestu starog mlina, zatim Paviljon Isidore Žebeljan, priredili desetine književnih večeri… Pratim gotovo svaki kulturni događaj u Perlezu i veoma sam ponosna na svoje poreklo.

J. Šormaz