SPASO MLADENOVSKI BAVI SE NOVINARSTVOM I FOTOGRAFIJOM KAKO BI NA NAJBOLJI NAČIN PROMOVISAO, ALI I POMOGAO SVOM MESTU

Da se ponovo rodim živeo bih u Jaši

Katastrofalne poplave, najveće u Banatu u poslednjih stotinu godina, pogodile su u aprilu 2005. Jašu Tomić, a meštani ovog pitomog i mirnog, ali po mnogo čemu zanimljivog sela, još uvek se u potpunosti nisu oporavili. Život se nastavio, ali sećanje na potresne događaje od pre 16 godina, kada su mnogi ostali bez domova, zemlje, stoke, teško se zaboravljaju. Pomoć je stizala od pojedinaca, kolektiva, firmi, Grada Zrenjanina, države…
Meštanin Spaso Mladenovski tada je pokrenuo internet stranicu „NMR info” (Naša mala redakcija) kako bi uputio vapaj i informisao sugrađane o svemu što se tada dešavalo. Za sebe kaže da se uvek trudio da bude skroman i pošten, a da o njemu, i onome što je uradio, ipak treba drugi da pričaju.
Danas, uspešno i sa istim entuzijazmom, uveren da čini dobru stvar, nastavlja hrabro i istrajno da se bavi novinarstvom i prikuplja informacije iz Jaše i okolnih mesta. Spaso je zavoleo i fotografiju, a fotografisanje je postalo njegov hobi kojim se sve ozbiljnije bavi. Učestvuje na mnogim konkursima i izložbama, a pohvale i priznanja sve češće stižu na njegovu adresu.
Za naš list Spaso Mladenovski govori o ljubavi prema Jaši Tomiću, izazovima sa kojima se susreće, poslu, idejama koje inicira i lokacijama koje zaljubljenike u prirodu mogu privući u ovo banatsko mesto.
Kako danas, 16 godina kasnije, izgleda život u Vašem selu?
– Hm, moje lično mišljenje je da se Jaša još oporavlja, a da se povratak u normalu, šta god to značilo, neće skoro dogoditi. Činjenica je da je mesto bogatije za 365 novih stambenih objekata, ali i da je tema poplave još uvek aktuelna kod ljudi.

Vi ste osnivač i urednik sajta „NMR info”. Šta Vam je bilo najteže?
– Sama ideja je potekla od mene i mojih velikih prijatelja još početkom 2005, ali je sve u vezi sa realizacijom išlo veoma teško. Najviše smo imali problema oko ubeđivanja ljudi koji se nisu nikada ili veoma retko susretali sa internetom, a bili su na pozicijama na kojima se odlučuje o svemu u vezi sa selom. Brzo smo shvatili da sajt dugo neće biti napravljen, jer nismo imali snage da te ljude ubedimo u značaj i prednost njegovog postojanja i prezentacije svog mesta na taj način.
Katastrofalna poplava koja nas je sve zadesila pokrenula je sve za samo par dana. Osnovali smo Medija centar, podigli sajt i obaveštavali javnost o dešavanjima i pozivima za potrebnu pomoć. Posle normalizacije „NMR info” opstaje, ali samo na lokalnom nivou i uz ljude dobre volje koji su mi pomagali i koji me nisu napuštali. Tada smo informisali o našem mestu i okolini, postavljali zanimljive tekstove o važnim događajima, istoriji, tradiciji…
Kako uspevate da opstanete i o kojim temama najviše izveštavate?
– Bilo je momenata kada je rad sajta i svega što smo stvorili bilo dovedeno u pitanje. Da bismo opstali, iz ličnih izvora sam finansirao sve troškove. Posle osam godina osnovao sam Udruženje „Naša mala redakcija”, a 2016. registrovano je kao javni medij sa svim pravima i obavezama. Danas je sajt nezaobilazan deo u sferi informisanja građana naše Opštine, a posebno naših ljudi koji trenutno žive i rade van zemlje. Stranica opstaje zahvaljujući projektima koje finansira Opština Sečanj. Konačno je obezbeđeno dovoljno sredstava za nesmetan rad i opstanak sajta.
Svi saradnici, koji su tokom 16 godina postojanja sajta radili, bili su volonteri, a tokom godina je dosta mladih ljudi učestvovalo. Svi su pomagali i pronalazili su se kao fotografi, novinari. Bez njih ne bih mogao i neizmerno im hvala. Trenutno radim sam, a ima i nekoliko prijatelja koji povremeno pišu.
Šta smatrate najvećim izazovom u poslu?
– Ponosan sam na bogatu arhivu sajta još od 2005. Bilo je dosta izmena, ali osnovne kategorije i danas postoje. To su kultura, sport, istorija i nezaobilazne aktuelne vesti. Cilj je da sajt postane javni servis građana Opštine Sečanj. To baš ne ide tako lako, ali je iz godine u godinu sve lakše. Danas dobijamo najave događaja od lokalne samouprave, organizacija, preduzeća, udruženja, sportskih klubova i građana. Dobitnik sam ovogodišnje prestižne nagrade Opštine Sečanj, na koju sam izuzetno ponosan. To je za mene dovoljan dokaz i pokretač da nastavim da radim.
Ko je zaslužan za ljubav prema fotografiji?
– Za sebe smatram da sam još početnik kada je fotografija u pitanju. Beležio sam sva dešavanja za potrebe sajta. Bilo mi je važno da fotografijom dočaram posetiocima sva dešavanja ne gledajući na kvalitet. Tek 2017. dešava se veliki preokret u mom bavljenju ovom oblašću. „Krivci” za to su prijatelji iz Foto- kluba „CD13”.

Kojom vrstom fotografije se bavite i šta ona za vas znači?
– Često fotografišem oronule i srušene kuće, crkve i sve ono što nas okružuje. Na taj način pokušavam da dočaram stvarnost, ali i prošlost, kada je sve to bilo lepo i kako se nekad živelo. Ljut sam, nemoćan što okruženje u kojem živim neumitno propada, ali i ponosan na to isto okruženje u kojem sam nekad živeo. Fotografijom pokušavam da dočaram i lepotu koja i danas opstaje i postoji, da pošaljem jasnu poruku koliko je važno boriti se za tu lepotu.
Jaša Tomić organizuje i foto-safari. Koliko je on značajan za promociju sela kroz objektiv?
U sklopu „NMR info”, Srđan Karanović iz Krajišnika i ja smo 2017. organizovali prvi foto-safari pod nazivom „Jaša Tomić i žitelji”. Slike nastale tom prilikom nekoliko meseci kasnije izložili smo u centru sela i meštani su glasali za najlepšu.
Ove godine u saradnji sa Foto-klubom „CD13” održan je četvrti foto-safari. Danas je to mnogo ozbiljnije organizovano i pod patronatom Foto saveza Srbije. Izložba je bila 29. oktobra na Trgu slobode i na to smo svi ponosni.
Koliko jedan ovakav događaj doprinosi turizmu i razvoju samog mesta?
– Svaki pojedinac, ekipa ili udruženje svojim angažovanjem u bilo kojoj delatnosti prezentuje i svoje mesto u kojem živi. Kada se beleže i odlični rezultati promocija je utoliko bolja. Jedan od vidova prezentovanja mog sela je i foto-safari. Moćno je kada stotinak fotografa samo u jednoj godini pošalje više od 400 fotografija mog sela i meštana. Svako od njih ima prava da svoje fotografije šalje po raznim konkursima širom sveta, a tada napiše i gde je snimljena. Pokušajte da na Guglu ukucate „Jaša Tomić” i sve će vam biti jasno.
Što se tiče turizma, on je još na dugačkom štapu. Odlično to radi Turistička organizacija Opštine Sečanj, postavlja osnove i strategiju turizma u ruralnim mestima kao što je i moja Jaša. Potrebna je edukacija stanovništa i naravno pomoć opštine i države. Potencijala ima i to u svim selima Opštine Sečanj.
Kako je uopšte živeti u jednom naseljenom mestu kakvo je Jaša Tomić? Da li mladi ostaju na selu ili odlaze?
– Kao i u svakom selu u Srbiji. Za mene je Jaša Tomić najlepše mesto na svetu. Lepo je živeti u njemu, ali istovremeno i teško, jer nestajemo polako. Mladi nam odlaze „trbuhom za kruhom” jer nema posla, niti neke svetlije budućnosti. Ljudi je sve manje, pa nije prijatna slika dočarane pustoši na ulicama. Jedina živost u selu je kada su pijačni dani, sportska dešavanja vikendom, podela socijalne pomoći, penzija i odlazak kod lekara. Ipak, lepo je živeti u Jaši.

Šta Vas zadržava i zašto volite Vaše mesto?
– Smatram i osećam da sam u godinama kada je odlazak iz Jaše nemoguća misija. Iskreno, vežu me prijatelji, kuma da ne zaboravim, i posao kojim se bavim. Posebno sam ispunjen zadovoljstvom i srećom što smo našoj unuci Zoi napravili mali raj u dvorištu u kojem uživa kada dođe iz velikog grada. Neprocenjivo je osećanje kada iščekujemo njen dolazak. Zato volim da živim u Jaši.

Miroslava Malbaški
Foto: J.D.Njegović & Spaso Mladenovski

  • PRVA SAMOSTALNA IZLOŽBA
    – Zaista sam srećan, jer sam ove godine osvojio drugu nagradu za kolekciju fotografija na konkursu „Jaša Tomić i žitelji”. Moja prva samostalna izložba fotografija pod nazivom „Moj vladika” se održava u parahijskom domu hrama Sveti Velikomučenik Dimitrije u Sečnju. Često sam u društvu episkopa banatskog Nikanora, koji mi je poslužio kao inspiracija.