UDRUŽILI SE NEKADAŠNJI AKCIJAŠI I MLADE GENERACIJE KAKO BI ZAJEDNO OŽIVELI VREDNU TEKOVINU

Spremni za nove radne podvige

Mnogo je mladih, koji su odrasli u bivšoj Jugoslaviji, učešćem u radnim akcijama, sklapajući usput neraskidiva prijateljstva, izgradili obeležja po nekadašnjoj državi koja traju i danas. Omladinske radne akcije bile su aktuelne do devedesetih godina prošlog veka, a poslednjih godina neki od starijih, ali i akcijaša generacije „Z” (cet) nastoje da ožive ovaj pokret, naravno i da ga, po karakteru i obimu, prilagode današnjem trenutku. Među njima je i grupa sugrađana koja je osnovala zrenjaninski ogranak Saveza udruženja učesnika omladinskih radnih akcija (SORAS).
U protekle dve godine, mladi Zrenjaninci već su učestvovali na nekoliko „savremenih” radnih akcija – na Kopaoniku, Đerdapu, u Novom Pazaru i u banji „Rusanda” u Melencima.

BLATNJAVI, ALI SREĆNI
Ideja za osnivanje udruženja akcijaša rođena je pre tri godine na obeležavanju 45. godišnjice od kada je tokom omladinske radne akcije (ORA) izgrađena pruga Beograd – Bar, čemu je prisustvovao i Ratomir Reljin, pokretač zrenjaninskog ogranka SORAS-a i nekadašnji sekretar Saveza izviđača Zrenjanina.
– Krovna organizacija SORAS pokušava da razvije nove radne akcije. Danas se planiraju drugačije vrste aktivnosti čija je poenta socijalizacija mladih i njihovo formiranje u zrele osobe. Naravno, nešto će i da rade – neće graditi fabrike ili puteve, ali će biti angažovani na aktivnostima poput sadnje drveća, čišćenja prirode ili učešća na radionicama – kaže Ratomir Reljin.
Kako navodi, prema rezultatima ankete koju je SORAS sproveo u saradnji sa Srpskom akademijom nauka, većina mladih ima pozitivno mišljenje o radnim akcijama, a svaki peti ispitanik spreman je da na njima učestvuje.
Tako razmišlja i Bojana Đorđević, studentkinja prve godine ekologije, koja je sa drugaricama Snežanom i Slađanom Rešković najpre bila na omladinskoj radnoj akciji na Kopaoniku, a zatim i u mestu Ribariće na jezeru Gazivode kod Novog Pazara i na Đerdapu. Za radne akcije je čula i ranije, a zrenjaninskom ogranku SORAS-a pridružila se na poziv nastavnika iz škole.


– Na Kopaoniku smo ustajali rano, potom smo radili gimnastiku, doručkovali, a onda su sledili zadaci. Zasadili smo 200 sadnica i obišli celu planinu. Bili smo blatnjavi od glave do pete, ali nikome nije smetalo, bilo nam je zabavno i jako smo se lepo slagali. Uveče smo imali radionice i karaoke. I dalje smo svi u kontaku. U Novom Pazaru nas je bilo oko 100 iz Srbije, BiH i Makedonije. Čistili smo jezero Ribariće i sportski park. Čak smo prokrčili i jedan stari put na planini koji su akcijaši nekada koristili – prepričava Bojana Đorđević.
Ove jeseni zrenjaninski ogranak SORAS-a organizovao je prvu lokalnu radnu akciju u Banji „Rusanda”. Tom prilikom učenici OŠ „Dr Boško Vrebalov” iz Melanaca i srednjih škola iz Zrenjanina sređivali su park u Banji.

POVERENjE RODITELjA I ZAJEDNICE U MLADE
Pruge Šamac – Sarajevo, Brčko – Banovići, Beograd – Bar, hidrocentralu Đerdap, zatim Novi Beograd, auto-put „Bratstvo i jedinstvo” – izgradili su mladići i devojke na radnim akcijama. One su počele još 1944. godine po oslobađanju pojedinih gradova i bile su način da se obnovi porušena zemlja, objašnjava Branislav Nađalin, komandant nekoliko brigada – između ostalih i „Servo Mihalj”, koju su činili Žitištani i Zrenjaninci.
– Omladina je nesebično radila, poneta idejom oslobođenja. Moj otac, koji je gradio prugu Doboj – Banjaluka 1951. godine, pričao mi je da su se akcijaši takmičili ko će više uraditi, nisu čekali da se posle miniranja raziđu prašina i barutni gasovi, nego su ulazili unutra da što pre iznesu kamenje, a neki su i padali u nesvest. Omladina je bila ponosna – priča Branislav Nađalin.
Kako se zemlja razvijala, navodi on, stizala je mehanizacija, promenili su se ciljevi radnih akcija – bitno je bilo da se mladi druže i pritom ostvare neke ekonomske efekte.
– Kada sam ja stasao za radne akcije, početkom osamdesetih godina prošlog veka, već nije bilo toliko investicionih radova nego se više učestvovalo u goranskim aktivnostima – sadili smo šume. Radili smo po mesec dana kao i ranije – navodi sugrađanin Goran Živić.
U okviru omladinskih radnih akcija posebno mesto zauzimale su pionirske akcije, za decu od sedam do 14 godina. Trajale su od tri do četiri nedelje. Gordana Radaković Srbulović bila je komandantkinja pionirske radne akcije na Rtnju.


– Brali smo maline, sređivali staze i šumski park. Deca nisu plakala za roditeljima, zbog žuljeva ili sunčanice, niti im je bilo teško da rade – ističe Gordana.
Ne samo da se nisu bunili, već je za većinu mladih odlazak na radnu akciju bila privilegija koja se morala zaslužiti dobrim vladanjem i ocenama u školi. Zahvaljujući tome, vođenje brigada moglo se poveriti mladićima i devojkama od 18, 19 godina.
– Mislim da bi u današnje vreme bilo vrlo teško da se angažuju tako mladi ljudi da vode mnogo dece daleko od kuće. Tada nije bilo mobilnih telefona, deca su često za mesec dana porodici slala samo jednu razglednicu ili pismo. Zamislite to danas u vreme roditeljskih Vajber četova, kada poruke stižu na svakih 20 minuta! Izuzetno je bilo poverenje roditelja u svoju decu, na kraju i poverenje zajednice u te mlade ljude – priča Goran Živić.
Radne akcije su, navodi on, bile škola aktivizma gde su mladi učili kako se diskutuje, odlučuje, razmišlja za javno dobro i za zajednicu. Osim toga, putovalo se i do planina i do mora, a tokom akcija sklapala su se drugarstva za ceo život, pa tako danas nekadašnji akcijaši imaju prijatelje po celoj bivšoj Jugoslaviji. Oni se redovno okupljaju na susretima na Deliblatskoj peščari, u Kikindi, Tuzli, Skoplju, na Letenci, ali i u Zrenjaninu, kaže Branislav Nađalin, koji i sam odlazi na ta druženja.

POHVALITI ONE KOJI OSTAJU I TRUDE SE
Kako naglašavaju u zrenjaninskom ogranku SORAS-a, osnivanjem ovog udruženja nastoje da povežu pokidane niti između starijih i mlađih generacija, da podsete na sve blagodeti koje je učešće na radnim akcijama donelo, ali da pritom podstaknu mladiće i devojke da daju svoj doprinos društvu delima kojima će se kasnije ponositi. Pred njima nije lak zadatak, uzimajući u obzir različitost današnjeg vremena i političkog sistema od nekadašnjeg, navodi Nađalin.
– Mi smo gradili državu i društvo za sebe, a sada radimo tajkunima i ne znam ni ja kome. Naša pametna omladina hoće da gradi državu, ali u njoj nema perspektivu. Zato je prinuđena da ide dalje. Treba pohvaliti mlade koji učestvuju na radnim akcijama, ostaju u ovoj zemlji i zalažu se za njeno uređenje – ističe naš sagovornik.
Bojana Đorđević dodaje da može da zamisli koliko će lep biti osećaj kada se za desetak godina bude našla na padinama Kopaonika gde je učestvovala u sađenju 200 stabala.
– Pomisliću: ovo je moje delo, a to će me podstaći da ostvarim i više – ističe Bojana.

  • DOLAZILE BRIGADE IZ CELE JUGOSLAVIJE
    Zrenjanin važi za akcijaški grad. Oduvek je imao mnogo brigada, ali i svoju radnu akciju, početkom osamdesetih godina prošlog veka. Učesnici su bili smešteni u Domu učenika, kopali su kanale za vodovod i gas, a radili su i u poljoprivredi. U Zrenjanin su tada dolazile brigade iz cele Jugoslavije. Branislav Nađalin ističe da je 1979. godine u našem gradu osnovana elitna brigada „Pap Pavle Šilja”, kojoj je te prve godine bio komandant. Finansirao ju je „Naftagas”. Postojala je deset godina i više puta je osvajala Plaketu „Veljko Vlahović”. Inače, Dom mladosti – današnji Kulturni centar – bio je mesto dočeka i ispraćaja omladinskih brigada.

Milana Maričić
FOTOGRAFIJE: Petar Kovačević i privatna arhiva sagovornika