(515) Udruživanje firmi važno za konkurentnost

Piše: dr Dejan Molnar
Docent na Ekonomskom fakultetu u Beogradu

Danas gotovo da ne postoji preduzeće koje može da posluje bez saradnje sa firmama specijalizovanim u komplementarnim (nadopunjujućim) oblastima, odnosno koje u proizvodno-prometnom lancu prethode ili slede posmatranu delatnost. Preduzeća postaju zavisna jedna od drugih, tako da njihova saradnja, a ne konkurencija i takmičenje, postaju osnov za sticanje prednosti na tržištu.
Zajedničkim delovanjem regionalni akteri mogu da smanje rizik i povećaju izvesnost. Odnosi poverenja doprinose bržoj razmeni informacija, smanjenju troškova i rizika, kao i zajedničkom rešavanju problema. Stoga se u literaturi često navodi da je koncept konkurentske prednosti zamenjen konceptom koji se zasniva na saradnji (kolaboraciji; koopeticiji).
Naravno, ne znači da svaka saradnja doprinosi unapređenju konkurentnosti, već samo saradnja koja se uspostavlja između „kompatibilnih” partnera. Obično se kao najjači argument za saradnju navodi efekat sinergije, odnosno sposobnost preduzeća da udruženim delovanjem proizvedu vrednost koja je veća od zbira vrednosti koje bi pojedinačno proizveli ako se ne bi udružili. Ostvarivanje efekata sinergije je veoma važno za preduzetnike, koji, po pravilu, nemaju veliku tržišnu snagu. Udružena preduzeća lakše ostvaruju povoljniju poziciju i reputaciju na tržištu, brže razmenjuju znanje i iskustvo, efikasnija su i profitabilnija. Postoje različiti oblici saradnje, od klasične kolaboracije (klasteri, inkubatori, kooperative), preko zajedničkog nastupa na tržištu (konzorcijumi, zajednička ulaganja, strategijske alijanse, ugovorna proizvodanja, franšizing, davanje licenci), pa sve do potpune integracije poslovnih sistema (holdinzi, koncerni, konglomerati).
Za preduzetnike najbolji način udruživanja je stvaranje kooperativa, odnosno zadruga. One se mogu osnivati u gotovo svim delatnostima, a najpoznatije su one u oblasti poljoprivrede, maloprodaje, zanatstva, građevinarstva, finansija itd. Ono što je zajedničko svim vrstama kooperativa je udruživanje resursa (znanja, imovine, kapitala), saradnja članova u cilju jačanja njihovih veština i kompetencija, ali i povećanja kvaliteta rada, zatim osnaživanje pregovaračke pozicije prema dobavljačima, kupcima, finansijskim institucijama i državnim organima…
Udružena preduzeća imaju i snažniji uticaj na tržišna kretanja u poređenju sa uticajem koji imaju individualni akteri. Putem zajedničkog delovanja i pomoću jače pregovaračke pozicije mogu se obezbediti pristupi na novim tržištima, bolje snabdevanje tržišta na kojima preduzeća već posluju, bolja zaštita od konkurencije… Pojedinačna preduzeća mogu biti „lak plen” za globalne igrače, dok to nije slučaj sa dobro organizovanim strategijskim alijansama, poslovnim mrežama i industrijskim klasterima.