ZRENjANINAC ŽELjKO ČOKANjEV, UZ POMOĆ SUPRUGE NATAŠE I KĆERKE NINE, NASTAVLjA TRADICIJU RUČNE IZRADE ŠEŠIRA

XX REPORTAZE - 1 A zeljko i natasa u radionici„Moj šešir” – naša dika već deceniju

 

U Prištinskoj ulici u Zrenjaninu, gotovo sve je isto kao i pre desetak godina kada sam poslednji put bila u ovom kraju. Na kućom broju 16 – oznaka: radnja za proizvodnju šešira „Šešir moj”. I kod porodice Čokanjev, Nataše, Željka i Nine, bila sam tih davnih godina. Naravno, kao i u svakoj dobroj kući, prvo vas dočeka pas ljubimac koji glumi čuvara kuće dok veselo maše repom. Rista me i vodi do kuće…
Željko i Nataša, koji su pre tačno deset godina započeli posao ručne izrade šešira, u velikom su poslu – pripremali su kolekciju koju su izložili na sajmu u Novom Sadu, na štandu starih zanata. Gledam predivne šešire…
– Malo je šeširdžija uopšte – kaže Željko. – Ne samo kod nas, nego i u Evropi. Ja sam, eto, ostao u ovom poslu i stekao sertifikat za stare i umetničke zanate „Otvorena šaka”. Posao težak, kao i plasman. Nedavno me je „stigao” i infarkt, ali uz Natašinu podršku radim punim tempom, naravno u uslovima za ručnu izradu šešira.
Nataša, po struci diplomirani inženjer, a u porodičnoj firmi volonter, dodaje da su radoholičari. Kada je Fabrika šešira nestala sa zrenjaninske privredne mape, Željko je nastavio izradu šešira u svojoj radnji, uz podršku porodice, ali i pokrajinske vlade za koju kaže da, raznim vrstama subvencija, pomaže opstanak i razvoj starih zanata.
– Verovao sam u ovaj posao. U to vreme, šešire su radile zanatlije u poznim godinama, a njihov posao niko nije nastavio. Ja sam svoj započeo, ali ne znam hoće li i ovu radnju neko da nasledi jer naša Nina studira psihologiju, mada smo je mi uvodili u tajne zanata. Eto, održao sam se i proširio posao.
„Moj šešir” se prodaje u mnogim salonima ili buticima, ali iz njima znanih razloga, skidaju oznaku proizvođača. Željko učestvuje na raznim manifestacijama, pa i na vašarima. Od prodavačica je čuo da šešire sa Begeja kupuju i poznate ličnosti, među kojima su Zvonko Bogdan i Rade Šerbedžija. Željko Čokanjev radi šešire i za izvoz, izrađuju i kape i kamilavke za sveštenike na Cetinju, u Hilandaru, za sve srpske manastire.
– Radimo sve vrste šešira, muških i ženskih. Oni su od prirodnih materijala, zečje dlake, vune, slame… Pravimo i cilindre i polucilindre za pozorišta i film, lovačke šešire, šešire za fijakeriste, banatske šešire… Šešir sa kraćim obodom ili dužim obodom, kakve su u filmovima nosili Hemfri Bogart ili Harison Ford u „Indijana Džonsu”. Radim po narudžbini, posebno za pozorišne predstave – priča Željko.
Pažnju mi privlači šešir, crni, muški sa amblemom – jednim od simbola grada – četiri konja, naravno – debela. To je okrugao lalinski šešir, a dodavanjem vezenog amblema, Željko i Nataša kažu da žele da promovišu grad. Upravo takav je svojevremeno na poklon dobio nekadašnji predsednik Boris Tadić. Šešir može da bude i suvenir, a Željko je za gostovanje u beogradskoj Skadarliji napravio najmanji šešir.
– U poslu je, osim kreativnosti, osećaja za lepo i ljubavi prema poslu koji radite, važan i dobar materijal – tuljak koji nabavljam u Rumi. Za šešire od slame, nigde nema da se kupe trake od ovog prirodnog materijala, koji se kasnije plete i od kojeg nastaju lepi ženski šeširi. Koliko god da je teško, ne odustajem od ručne obrade, vidim da se u Evropi cene rukom urađeni predmeti, tako da verujem da će tako biti i kod nas. Kalupi, aluminijumski, gumeni, drveni i zanat u prstima. Od opreme trake, gurtne, kožne pletenice. Recimo, šeširi i od zečje dlake su skupi, ali ima kupaca koji baš hoće takve.
Nataša i Željko kažu da im Nina daje dobre sugestije, posebno kada su u pitanju ženski šeširi. Ona je i najlepša manekenka – koliko puta se na manifestacijama dogodilo da joj kupac, jednostavno, skine šešir sa glave i kaže: „Hoću baš ovaj”. Jer, svaki šešir je drugačiji. Od onih sa velikom obodom koje nosi Ceca Ražnatović, do onakvih kakve je nosila Odri Hepbern u „Prazniku u Rimu”, ili kakav nosi britanska kraljica. Muški šeširi su u uglavnom crne, braon, sive ili teget boje, ima i ih belih i slamnatih…
Željko Čokanjev želi da ostane u porodičnom poslu izrade šešira. On tako produžava tradiciju proizvodnje šešira u Zrenjaninu, takozvane tvornice tuljaka, šešira i bereta „Begej” koja je nastavila proizvodnju čuvene braće Dragan iz Melenaca kada je 1919. godine preseljena u grad na Begeju. Godine 1950. godine osnovana je čuvena fabrika šešira „Begej” koje više nema… Pitam Željka da li bi poznao šešir koji je napravio. Da, odgovara, u svakoj prilici… Jer, poznaju se i kvalitet, i detalj. Željko na šešire stavlja traku sa mašnom. Zanimljivo je da u inostranstvu to ne rade, već stave samo traku, pošto gledaju da uštede…
Mada sam rekla da ću ostati najviše sat vremena, da im ne smetam u poslu, kod Čokanjevih sam boravila skoro tri sata. Razgovor o šeširima, uz kafu i suvo grožđe, brzo je prošao…

MILENA BEČEJAC
(Fotosi iz albuma porodice Čokanjev)