100 evra

Piše: Ljiljana Bailović

Sve sam računala po starim cenama. Onim od prošle nedelje, dok je još na snazi bilo vanredno stanje i Vladina uredba o gornjem iznosu za maske i rukavice u apotekama. Svi koji su od ponedeljka krenuli na posao, moraće da ih kupe u izvesnim količinama: treba da ih nose u gradskom prevozu, a u većini slučajeva i na radnom mestu, pošto pandemija novog korona virusa još nije suspendovana i zaštitne zdravstvene mere još su aktuelne. Dakle, jedna hirurška maska 120 dinara, za predstojećih dvadesetak radnih dana trebaće vam „komplet” od bar 60 maski (po jedna za odlazak, za povratak i jedna tokom rada, ako ćete ih nositi iole po pe-esu). Rukavice – 50 dinara par – takođe 60 pari. Kad sve sabereš, to je majski trošak od desetak hiljada dinara, na koji vas obavezuje ne samo briga za lično zdravlje, nego i društvena odgovornost – plus propisane državne mere. Znači, taman onih 100 evra po glavi punoletnih građana (ako pozovete Malog da se prijavite za taj poklon).
I tako se dogodilo da je epidemiološki zahtev da se u gradskom javnom prevozu obavezno nose maske i rukavice – pao i pre nego što su autobusi izašli na ulice. I pretvorio se tek u apel lekara. Biće valjda da nekako nije fer da se svih 100 evra potroše samo u apotekama. A neće važiti ni pravilo o obaveznom rastojanju između putnika. Jer ga je, na primer u Beogradu, gde smo imali i najviše zaraženih, uglavnom nemoguće sprovesti. Nego će se radnička klasa gužvati i tiskati do, i sa radnog mesta, kao i ranije, sa maskama ili bez njih, kako joj volja, i koliko može sebi da priušti. Pa šta bude.
Ali, to ne znači da je sirotinja pobedila u svojoj neprekidnoj borbi za svaki dinar. Naravno da nije – naprotiv. Sirotinja uvek sve plaća, pa će i ovu koronu, i kod nas, i u svetu. Bogati će – možda – izgubiti koji milion, a siromašni gube egzistenciju. Kad se slegne strah od smrtne zaraze, na red dolazi računica. Da bi se stvar izravnala i ogromni gubici nadoknadili, kome će se računi ispostaviti? Ponajpre, državi. Ali, u krajnjem, sve će te račune, i male, i velike, podmiriti sirotinja. Nema ko drugi. To je taj paradoks: ispada da je sirotinja, u stvari, najbogatija, jer njoj uvek i obavezno stiže ceh.