(509) Finansiranje putem javno privatnog partnerstva

Piše: dr Dejan Molnar
docent na Ekonomskom fakultetu u Beogradu

U lokalnim budžetima nema dovoljno novca za finansiranje izgradnje puteva, komunalne infrastrukture, škola, sportskih centara, zdravstvenih ustanova… Jedan od načina za dinamiziranje razvojnog procesa na lokalnom nivou jeste saradnja između javnog sektora i privatnih kompanija. Suština jeste pokušaj da se smanje fiskalni pritisci na lokalne budžete.
Koncept javno-privatnog partnerstva predstavlja bolju opciju od dosadašnjih modela finansiranja ovakvih investicija (krediti i drugi oblici zaduživanja, finansiranje od strane javnih preduzeća ili direktno iz budžeta), koji su se pokazali kao nedovoljno efikasni. Do donošenja Zakona o javno-privatnom partnerstvu i koncesijama, ova oblast je bila uređena mnoštvom pojedinačnih propisa, s tim što ključna pitanja nisu bila regulisana na odgovarajući način. Pošto je ova oblast sada zakonski uređena, saradnja javnog i privatnog kapitala se može primeniti u različitim oblastima, tj. delatnostima kao što su ekologija, obrazovanje, investicije u infrastrukturu, socijalna zaštita, komunalne usluge, energetika itd.
Partnerstvo predstavlja slaganje oko zajedničkih ekonomskih ciljeva koji su sinhronizovano definisani od strane javnog, privatnog i civilnog (nevladinog) sektora, kao i zajedničku akciju za njihovo ostvarenje. Osnovne karakteristike javno-privatnog partnerstva su: (a) dugoročna ugovorna saradnja, (b) podela investicija, rizika i odgovornosti i (c) podela koristi između partnera. Budući da ne raspolaže sredstvima za zadovoljenje svih izraženih potreba, javni sektor bi trebalo da bude pokretač ideje o partnerstvu. Najčešći razlozi za pomenutu inicijativu države (tj. lokalne zajednice kao državnog entiteta) jesu: nedovoljna stručnost zaposlenih u okviru javnog sektora, visoki troškovi u izvođenju radova u vlastitoj režiji, loša organizacija i koordinacija u okviru javnog sektora, zastarela tehnologija i prozvodni procesi i sl. Od javnog sektora se očekuje da definiše osnovne smernice (strategije) razvoja s ciljem da se postigne permanentno unapređenje životnih i radnih uslova u lokalnoj zajednici. Privatni sektor, takođe, ima svoje interese za aktivno učešće u pomenutom procesu, a to je mogućnost sticanja profita. Partnerskim odnosom neophodno je ukloniti nepoverenje koje, po pravilu, postoji između ova dva sektora (privatnog i javnog).
U ovakvom, zajedničkom, načinu realizovanja razvojnih projekata, ključnu ulogu ima podela rizika i odgovornosti. Privatni partner preuzima odgovornost za poštovanje dogovorenih rokova, troškova i kvaliteta objekata koje gradi, odnosno usluga koje pruža. Sa druge strane, lokalne samouprave daleko bolje mogu da upravljaju rizicima koji se javljaju u domenu administrativnih procedura vezanih za procese izdavanja različitih dozvola, te sličnih birokratskih radnji i postupaka.