Čitati budućnost

Piše: Ljiljana Bailović

Nikad nisam naučila da čitam nebo. Koja je od ovih blistavih tačkica na noćnom nebeskom svodu Severnjača? Ili Zvezda Danica, ili Venera, toliko imena ima, nema nikakve sumnje da su ljudi često upirali prstom u nju, radujući se, možda i strepeći… Ne razlikujem ni skupine zvezda koje, u različitim kulturama, imaju različita imena, svakako zato što su im ta Mala i Velika Kola, recimo, svedočila o nečem važnom u njihovim životima, o snalaženju u vremenu i prostoru – o koordinatama postojanja. Večeras je nebo tako bistro i čisto, prošli su veliki godišnji praznici, vatrometi i prangije, ništa ga ne remeti – šta bi mi moglo reći, kad bih umela da ga čitam?
Kad zvezda zatreperi, prođe hiljade svetlosnih godina dok taj treptaj dođe do nas i izvesti nas o nekoj energetskoj erupciji koja je nama, ljudima na Zemlji, prethodila nepojamnu dubinu vremena. Prohujala je praistorija sveg tog nebeskog kamenja, i istorija čovečanstva u međuvremenu, i mi sad, kad smo konačno spoznali da se to odigralo tamo, nekad, negde u Svemiru, nastojimo da shvatimo šta to znači za nastanak-opstanak našeg malog sveta. Čista mistika. I za nekog ko ume da izmišlja priče, sve će se spojiti u onoj tački kvantne fizike u kojoj ona, ta tačka, taj majušni paketić energije od koje je sve sačinjeno, ima svoj odgovor negde u svemirskom beskraju.
Ali, da nije bilo zvezdočataca i njihove neodoljive potrebe da ispredaju takve fascinantne priče, ne bismo nikad ni stigli do kvantne fizike, zar ne? Za nas, u ovom delu sveta, ti čitači neba pojavili su se pre osam-devet hiljada godina, u kulturi Lepenskog Vira (možda već i među lovcima koji su joj prethodili). Danas, na startu 2021. godine, možda bismo baš voleli da, sa uverenjem i sigurnošću koju su oni u sebi imali, raščitavamo sve ove „znake” i događaje sa kojima je godina započela. Mada, možda i ne bismo to voleli: moglo bi biti tako zastrašujuće čitati budućnost…