Dan za narod

Piše: Ljiljana Bailović

Vidim, u jednom delu javnosti veoma kritično se gleda na praksu koju je Vučić ustanovio prošle nedelje: rešavanje problema građana. Poraniš u taj i taj dan, dođeš kod Vučića, ispričaš mu svoju nevolju, i – da vidiš kako stvar odmah može da se reši, od 80 i nešto slučajeva, momentalno je u korist građana rešio 32! Treba ti operacija za dete, sin neće da te pusti u stan, sud te vuče za nos sto godina, imaš kvalifikacije a niko neće da te zaposli, isključili ti struju zbog duga koji nije tvoj, stanari ti nisu platili kiriju, demolirali stan i odmaglili – malo li je muka u čovekovom životu, i nama stižu i pisma i telefonski pozivi sa žalbama naših čitalaca, ali naša moć je mala, nemamo mi Vučićeve resurse, mi možemo samo da ih uputimo na ombudsmana.
Nije, dakle, kritika što Vučić razgovara sa građanima i pomaže im, nego u stvaranju atmosfere, kažu kritičari, da je samo Vučić taj koji može da pomogne. Međutim, ne sećam se da je ikada bilo drugačije. Zar nismo još u Titovo vreme govorili: „Kad bi Tito samo znao šta se sve radi!” To jest, kad bi znao, kad bi mu neko rekao, brzo bi on to doveo u poredak. Doduše, on nije imao „prijem za građane”, ali je zato postojalo „pismo Maršalu”. Pošalješ pismo Maršalu, izneseš nepravdu koja te davi, ponekad je, bogme, bilo dovoljno da samo pripretiš time!.. U Slobino vreme nismo imali tu instituciju, ali je zato Bracika (Kertes), sigurno po Slobinom uputstvu, imao „kancelariju za narod”. Pa i posle – zar nije Boris, po ličnom svedočenju, pao zato što su mu oni njegovi svašta radili iza leđa?! Nije imao kancelariju za narod, pa dok je shvatio šta se dešava… O Koštunici da i ne govorim, on je poslovično bio neobavešten, to mu je i došlo glave.
Velika je stvar razgovor s narodom. U svakom slučaju, ne možeš posle da kažeš „nisam znao”. A pomoći što se tiče, pa osvrnite se oko sebe – realno, ko će ako ne Vučić?