Fotografija

Piše: Milena Bečejac

Opet je maj. I još jedna Fotografsko-umetnička kolonija koju su organizovali kolega Jovan Njegović i Savremena galerija. I još jedna izložba na Trgu, 8. maja, sa reprodukcijama rađenih sa originalnih fotografskih negativa – iz zbirke Narodnog muzeja, Stevana Radišića, Duška Malbaškog i kolega Ivana Pančića i Danijela Vrške. Sada je obeleženo 180 godina od osnivanja Oldalovog fotografskog ateljea – prvog na prostoru bivše zajedničke države. I najavljeno otvaranje Muzeja fotografije u Zrenjaninu – prvog u Srbiji.
Bilo je na otvaranju izložbe na Trgu mnogo posetilaca, jer su izložene retke fotografije, poput onih o postavljanju spomenika kralju Petru 1929. godine. I vrednih fotografija o ljudima koji su, nekada, prolazili ovim gradom, ostavljajući u njemu svoje tragove.
Prošle godine, izložba je otvorena 17. maja. Bilo je toplo proleće. Volim fotografiju. Ali, ne volim da se „slikam”. Ne znam. Na školskim fotografijama, svi nasmejani ili ozbiljni, ja namrštena. Jednostavno, ne volim. Bud sam takva kakva sam, bud nisam fotogenična. I tog prošlog maja na Trgu, Branka mi kaže – Hajde da se svi fotografišemo. Bila je tu naša Jadranka, Miroslava, Mira Basta, Žarko, Beli… Eto, i ja. Ubedila me je Branka: – Zar nisi čula šta je čovek rekao, da ko se fotografiše, duže živi.
Da, poručio je to na otvaranju izložbe, sekretar Foto – saveza Srbije, Miroslav Predojević.
– Milijarde fotografija se pravi svakog minuta, ali treba se podsetiti kako je sve to počelo, nastalo i postalo glavni svedok istorije – rekao je Predojević.
To je bilo 17. maja, naša ekipa se vratila sa Novosadskog poljoprivrednog sajma, bio je četvrtak i izašle su novine. Posle toga, 19. maja bila je „Banatska priča” na Bagljašu. Znamo šta se dogodilo kada je pao visoki metalni stub i povredio dve osobe. Naša Branka je doživela teške, teške povrede, opasne po život. I retko je ko verovao da će ih preživeti. Ali, mi smo znali da hoće, jer znamo koliko je hrabra, jaka. Bila je i na otvaranju izložbe na Trgu i ovog 8. maja. Uprkos novim teškim, tragičnim životnim udarcima koji su je nedavno pogodili, Branka Jajić ponosno, sve bržim i čvršćim koracima, korača gradom. I čitaoce uvek obraduje novim tekstom. Sigurni smo – tako će biti još dugo, dugo, uhvaćena u svetlopisu naših vera i nada.