GLUMAC MILENKO PAVLOV O DUGOJ I USPEŠNOJ KARIJERI, ULOGAMA I SEĆANJU NA NAŠ GRAD

Pozorište je ostvarilo moje dečačke snove

Proslavljeni umetnik je za proteklih pedeset godina ostvario desetine pozorišnih i televizijskih uloga i osvojio mnogobrojna priznanja. Na pozornicu je prvi put stao u šestom razredu osnovne škole. Glumački put počeo je da „utire” kao polaznik dramske sekcije u Domu mladosti, a nastavio u Dramskom studiju pri zrenjaninskom teatru. Pozorišnu režiju na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu upisuje 1975. koju napušta i završava pozorišnu organizaciju. Publika ga je zapazila u TV roli Jovana Žana Todorovića u Nušićevom „Mister dolaru”. Pamte ga kao Radojicu Ilića iz „Srećnih ljudi”, Pravdoljuba Babića u „Stižu dolari”, Šojićevog rođaka, Jeftu Pikiljića, u „Beloj lađi”. Zaigrao je i u serijama „Kamiondžije d.o.o” i „Psi laju, vetar nosi”. Nosilac je Nagrade Udruženja književnika Srbije „Radoje Domanović” 2005. za ukupan doprinos srpskoj književnoj satiri i „Zlatnog viteza” Ministarstva kulture Rusije. Milenko Pavlov, popularni Menato, često posećuje rodnu Srpsku Crnju gde je živeo do svoje osme godine, ali i Zrenjanin gde ga sa velikom radošću dočekuju mnogobrojni prijatelji. Za naš list govorio je o svojim ostvarenjima, stanju u kulturi, ali i o tome šta ga veže za naš grad.

U svet glume zašli ste veoma rano. Po čemu pamtite taj period?
– Dom mladosti je tada imao mnoge amaterske sekcije: muzičku, literarnu, folklornu, dramsku. Bilo je interesantno, jer su mnogi prolazili kroz tu, tada reprezentnu ustanovu kulture. Zrenjanin je u to vreme imao Udruženje pisaca. Posećivali su nas velikani koje sam imao prilike da upoznam – Miroslav Mika Antić, Pero Zubac, Vujica Rešin Tucić, Vojislav Voja Despotov, Radivoj Šajtinac. Čest gost bio je i Milan D. Vukotić, tvorac „Rastibuđelizovanih klejbezabla” i umetnički direktor „Teatra levo”. Osnovali su pokret i časopis „Pamflet” čijih nekoliko izdanja i dan-danas čuvam, kao i njihove pesme.

Dramski studio iznedrio je mnoge glumce koji su kasnije nosili repertoar Pozorišta, a i Vama je bio „odskočna daska” za dalje uloge.
– Bilo nas je mnogo i to kvalitetnih ljudi. Šef je bio Jovan Putnik, reditelj. Glumu nam je predavao Dragan Jović. Slikar Zdravko Mandić držao nam je istoriju umetnosti, a profesor Ivan Lerik učio nas je estetici. Počinjali smo kao statisti, da bismo kasnije dobijali i ozbiljne uloge. Ko je tu školu prošao, moglo se reći, položio je glumu.

Stalni član zrenjaninskog Pozorišta bili ste od 1971. do 1979. godine. Kako je lokalna dramska scena tada izgledala?
– U Narodnom pozorištu „Toša Jovanović” bio sam u pomenutom periodu u prekidima. Odlazio sam i vraćao se. Zrenjaninski teatar je tada bio „na vrhuncu moći”. Imao je više od 50 zaposlenih, od toga, najmanje 30 glumaca, ne računajući dečje pozorište koje je bilo zasebno. To vreme je bilo sjajno. Predstave su se igrale dva puta sedmično. Gledalište je bilo prepuno. Radile su se, uglavnom, klasične predstave koje sam zavoleo i ostao im veran tokom karijere. Velika i zvučna imena postavljala su na scenu dela koja se i danas pamte. Mogli smo sve. Česta su bila i gostovanja. „Selo Sakule u Banatu” smo izvodili skoro 10 godina, a gošća je bila Mira Banjac. Pamtim i vremena kada su na neke predstave mladi, iz dvorišta, uskakali kroz prozor toaleta kako bi gledali besplatne predstave. Toliko su bili željni pozorišta. Danas je sve drugačije.

Pozorište je imalo zadatak da dopre do najudaljenijih mesta, a ne samo da bude privilegija u gradu. Kako na to gledate?
– Igrali smo po celom Banatu, čak i po selima i opštinama koje nisu imale pozorišta ili prikladne sale. Danas, u mnogim naseljenim mestima, ne da nemaju bine, nego su i one i sale po domovima kultura zapuštene. Država je ozbiljno vodila računa o kulturno-umetničkom obrazovanju publike. Tada je to bilo normalno, a koliko je bilo važno i značajno tek sada se dalo shvatiti.

Kako ste se, kao tipičan Banaćanin, snašli na studijama u Beogradu?
– Da mi je bilo lako – nije. Počeo sam da se zanimam za ozbiljnu literaturu i da čitam dosta. Učio sam i da sviram gitaru, jer je to tada bilo moderno. Dobio sam priliku da upoznam mnoge ljude, a spisak bi bio predugačak. Pamtim susret sa Momom Kaporom, kojeg sam video kroz prozor jedne knjižare. Ušao sam, kupio njegovu knjigu i zamolio ga da mi se potpiše. Momu smo svi voleli. Bio je zanimljiv pisac, slikar i imao je i svoju radio emisiju. Da budem iskren, zavoleo sam ga, jer sam se uz njegova dela udvarao jednoj devojci. Nemati Mominu knjigu i ne znati neki njegov citat bilo je sramota. Da se ne bih sramotio, otišao sam i kupio Momine „Folirante”.

Nakon zapažene uloge u predstavi „Revizor” odlučili ste da napustite Zrenjanin. Da li se zbog tog poteza kajete?
– To je jedan od najboljih i najnagrađivanijih komada na 28. Susretu pozorišta Vojvodine u Pančevu 1978. Režirao ga je maestralni Stevo Žigon. Za ulogu Hljestakova dobio sam 1981. na „Danima komedije” u Jagodini „Zlatnog ćurana”. Nisam znao da su me tada gledali delegati Pozorišta na Terazijama. Nakon predstave su mi rekli – ti si naš i nemoj da kažeš – neću. Pokušavale su tadašnje vlasti da me zadrže, ali sam ipak odlučio da odem. Ne kajem se zbog toga. Naigrao sam se uloga i nadobijao se nagrada na raznim festivalima. Došao sam do vrha jedne sredine i hteo sam da idem dalje, što je potpuno logično.

Pozorište na Terazijama prepoznatljivo je i po mjuziklima. Kako ste se snašli u tim vodama?
– Odmah su me „gurnuli u vatru” (smeh). Dali su mi glavnu ulogu u Volterovom „Kandidu” u režiji Branka Pleše. To je ozbiljan filozofski komad i izazaov pred kojim sam se našao. Dobio sam zadatak da pevam ispred velikog, pozorišnog orkestra, na tzv. „zic probi”. Bio sam uplašen. Na polovini kompozicije sam poželeo da odustanem. Mogao bih da pričam danima kako su tekle probe, rad na komadu, anegdote. Morao sam istovremeno da znam partituru napamet, kompozicije, da vodim računa o tekstu i raznim drugim elementima. Mjuzikl je izuzetno težak i zahtevan u svakom pogledu. Treba odlično da igraš, pratiš koreografiju, pevaš, poznaješ balet. Međutim, moja škola traje i danas. Svaka nova predstava je i nova škola, iskustvo i krećem uvek iz početka.

Da li biste izdvojili neki od mjuzikala?
– Mahom smo izvodili američke koji su bili izuzetno popularni. Tolstojevu alegorijsku „Priču o konju” moram da spomenem. Scenu sam delio sa Tanjom Bošković i Radetom Markovićem. Dirigent je bio Vojkan Borisavljević. Igrao sam Šarca, genijalnog konja, prvog na trkama koji je imao samo jednu manu – bio je šaren i drugačiji. Tematizuje probleme sa kojima se susrećemo, kako na istoku, tako i na zapadu, a posebno je aktuelna danas.

Da li ste tokom sazrevanja i karijere imali ideju koja Vas je vodila?
– Pamtim reči mog profesora Dragana Jovića koji mi je rekao da uvek biram najteže komade, jer je to izazov, što sam i činio kada sam bio u prilici da biram. Očito se pokazalo kao dobar savet.

Nakon 11 godina rada u Pozorištu na Terazijama, devedesetih godina prošlog veka, prelazite u Narodno pozorište. Da li je to bio zaokret u Vašoj karijeri?
– Kada sam došao odmah sam dobio glavnu ulogu, zahtevan lik Agatona u Nušićevoj „Ožalošćenoj porodici”. Pre toga sam bio gost, imao nekoliko manjih rola, jer je to bila „procedura”. Igralo se dosta klasičnih dela i bio sam na svom terenu. Mogao bih dosta da pričam o tom periodu. Predstava „Kovači” Miše Nikolića donela mi je 2005, u Albaniji, nagradu za najboljeg komičara Balkana. U Narodnom pozorištu sam se zadržao oko 20 godina, do penzije. Puno uloga, nagrada, ljudi, priznanja, putovanja staje u taj period.

Vašim roditeljima Kosti i Kati Pavlov nije bilo svejedno što im je sin glumac. Kada i kako su to prihvatili?
– Bili su očajni. Sin jedinac, pa još i glumac. Kad su me prvi put videli na televiziji, a debitovao sam u seriji „Pripovedanja Radoja Domanovića” 1979. promenili su mišljenje. Iz moje vizure pozorište je ostvarilo sve moje dečačke snove.

Svedoci smo da je domaći serijski program u ekspanziji. Koliko je današnja situacija drugačija nego kada ste ih Vi snimali?
– „Srećni ljudi” je velika serija, urađena po svim merilima. Glumačka podela je tome, umnogome, doprinela. Budžet za serije je uvek bio bogat. Imali smo i sjajne režisere, producente. Sava Mrmak je bio jedan od njih. Sarađivali smo u „Kraju dinastije Obrenović”. „Bela lađa” je nešto što ne mogu da izostavim. Od pozorišnih reditelja zahtevni su bili Branko Pleša, Radoslav Zlatan Dorić, Jagoš Marković, posebno Stevo Žigon. Mladima danas nije nimalo lako. Ne bih im bio u koži. Moraju ozbiljno da se pomuče da dođu do uloga, ali nije to jedina prepreka. Često za sebe kažem da sam imao sreće da sam živeo u vremenu kada se više vodilo računa o kulturi.
Miroslava Malbaški
Foto: Jovan D. Njegović, privatna i arhiva Lista „Zrenjanin”