KADA MUZIKA SPAJA, PREPREKE NE POSTOJE: KAKO SU ČLANOVI ARADAČKE MUZIČKE GRUPE ODUŠEVILI SLOVAKE U AUSTRALIJI

Pesme iz zavičaja bude nostalgiju

Muzičare sa naših prostora posao vodi na sve strane, a vrlo često i u inostanstvo. Međutim, retko na drugi kontinent. Dok su se njihovi prijatelji i članovi porodice borili sa velikim snegom i niskim temperaturama u Srbiji, članovi grupe „Duga” iz Aradca – Jan Zvara, Miroslav Zvara i Igor Čorba (iz Belog Blata) brčkali su se na obalama Australije i uživali na suncu. Naime, ovaj sastav koji pretežno svira slovačke pesme, ugovorio je krajem novembra prošle godine svirku u australijskom Udruženju.
– U šali me je Igor pitao na jednom nastupu prošle godine da li smo dobili nekakv odgovor iz Australije, s obzirom na to da smo često slali mejlove sa ponudom da odemo i sviramo tamošnjim Slovacima. Godinama nismo dobijali nikakav odgovor. Setio sam se da je novoizabrani predsednik Udruženja čovek sa kojim sam sarađivao pre 13 godina kada sam odveo fokloraše „Krajana” u Australiju. Tada sam rešio da se obratim njemu i ubrzo smo dobili potvrdan odgovor. U roku od tri dana smo znali da ćemo ići – započeo je priču o odlasku na kontinent kengura Jan Zvara, pevač „Duge”.

Od tog momenta trebalo je rešiti samo karte i vize. Iako bi bilo očekivano da vize budu problem, u njihovom slučaju najviše su se mučili sa kupovinom karata. Taj deo posla je rešavao Janov brat Miroslav.
– Pre svega, sumnjali smo da ćemo uopšte dobiti te karte. Prvo, bile su previše jeftine, a drugo, kada smo zvali da proverimo kupovinu, nismo dobijali konkretan odgovor. Ali, na kraju je sve dobro ispalo, stigli smo do Australije, a ceo taj deo sa letovima bio je smešan. Iz Beograda smo putovali preko Istanbula avionom turske kompanije „Turkiš erlajnz” do Tajlanda, a onda „Čajna erlajnzom” do Melburna. Sve je bilo u redu do Tajlanda, ali kada smo leteli kineskim avionom nije nam se svidela hrana, a nismo imali ni mesta za noge. Ipak su to letelice pravljene za niže i sitnije osobe od nas – sa osmehom se priseća Miroslav.

DOBRODOŠLI U MELBURN!
Pevač Jan i njegova supruga Ana bili su smešteni u Melburnu kod Đurka Mala, a Miroslav i Igor bili su gosti Sonje i Paljka LJavroške iz Aradca. Na put nije išao bubnjar Janko Šalamun jer nije mogao da odsustvuje sa posla.
– Bubnjara smo morali da nađemo tamo, ali nije bio problem, jer smo upoznali jednog koji je imao iskustva sa sviranjem slovačkih pesama – objasnio je Jan.
Promena klime im nije smetala. Naprotiv, lako je bilo navići se na toplo vreme posle jake zime u Aradcu. Ipak, kažu, džet leg im je pravio probleme.
– Kada je bila noć kod kuće, meni je glava padala. A kada je tamo bila noć, nisam mogao da zaspim. Pritom, u zoru u Australiji počinju da se oglašavaju kojekakve ptice, što nije ništa neobično, ali je zvuk koji ispuštaju neobičan, čak jeziv, nešto poput urlika. Mi nismo navikli na to – naveo je Miroslav.
Život u Australiji je drugačiji u svakom aspektu od onog u Srbiji, tvrde članovi „Duge”. Od kulture, preko tehnologije, do mentaliteta.
– Australijanci nisu opterećeni robnim markama niti društvenim statusom. Nismo videli nijednu jedinu sponzorušu, niti muškarca sa zlatnim kajlama ili besnim autom iz kojeg tutnji preglasna muzika. Nisu opterećeni tehnologijom i društvenim mrežama. Pritom, internet im je loš – objasnili su muzičari.
Prema njihovoj priči, svi se oblače obično i ne iskazuju ni na koji način svoju nadmoć nad nekim drugim.
– Upoznali smo jednog čoveka koji se oblači sasvim obično, skroman je, nimalo nadmen. Tek kada smo stigli kod njega, shvatili smo da je bogat, ima kuću sa nekoliko garaža i bazen u dvorištu – ispričao je Miroslav.

RADI SE I UŽIVA
Australijanci su opušteni, znaju da će imati novca ako rade. Radno vreme od ponedeljka do četvrtka je osam sati, a petkom šest. Razlog za to su pripreme za vikend, kažu naši sagovornici.
– Svakog vikenda oni odlaze na kratak odmor. Voze i do 1000 km od kuće, mada ne moraju, jer i u okolini imaju šta da posete: recimo Balart, mesto koje je nekada bilo rudarsko naselje, a danas je odredište turista. U mestu je sve očuvano, pa izgleda kao kaubojski gradić u kojem rade glumci i ponašaju se kao ljudi u 19. veku. Prodavnice liče na one iz tog doba, tu su frizerski saloni, odeća iz 19. veka. Zaista neverovatno – očarano se prisećaju braća Zvara.
Osim Balarta, posetili su i Kazino, koji je najveći u zemlji, poseduje 3.700 slot mašina. Akvarijum je takođe ogroman, a najjači doživljaj imali su pored pingvina.
– Smejali smo se jer su oponašali svaki pokret mog brata, stalno su išli za njim, pa smo u šali rekli da su to naši rođaci – sa smehom je rekao Jan. – Kada bi Miroslav krenuo prema bazenu, svi pingvini su skočili u bazen. Kada bi se sklonio, svi bi izašli i stali uz staklo pored njega.
U okolini Melburna imaju fantastičnu botaničku baštu, kao i safari, u kojem su uslovi prekopirani iz Afrike, pa je svaka životinja u naizgled prirodnom staništu. Posetili su i „Eureka Skajtauer 88”, najvišu zgradu na južnoj polulopti. Pod i zidovi najvišeg sprata ovog zdanja su od stakla.
– Nije mi bilo svejedno, bojao sam se kada smo bili na vrhu – priznao je Miroslav.

RAJ ZA GURMANE, ALI ZA PUŠAČE…
Kada su odlazili na put, Janova supruga pitala ga je da li da nosi i probiotike sa sobom zbog drugačije hrane.
– Rekao sam joj da je hrana kod australijskih Slovaka kao kod kuće. Nikakva razlika ne postoji. Tamošnji Slovaci sačuvali su običaje, hranu i kulturu. Jeli smo i štrudle, opekance sa makom, piletinu na naš način. Kao da nismo otišli na drugi kraj sveta, i to bukvalno! – ističu braća Zvara.
Ono što im se nije svidelo jeste ponašanje prema pušačima. U Australiji su svi lokali za nepušače, a oni koji imaju delove za pušače, tretiraju ih, prema oceni Jana Zvare, kao najveću napast.
– Postoje boksovi od stakla sa ventilatorima u koje pušač ulazi ako želi da zapali cigaretu, a ventilatori rade tako jako da imaš osećaj da sa svih strana duva jak vetar. Ja sam rekao da je to genocid nad pušačima. Ni na ulici niko ne puši, a ako neko i zapali, odmah ga gledaju popreko – ispričao je Jan.
Zanimljivo je i to, što je jedan od najvećih problema, prema Janovoj proceni, doseljenička politika.
– Kada sam bio tamo pre 13 godina, nisam video toliko doseljenika iz Afrike ili južne Azije. Oni ne poštuju pravila ponašanja i imaju drugačije životne navike, pa su promenili sliku koju sam imao o ovoj državi svih ovih 13 godina – objasnio je Jan.
Na kraju naši sagovornici napominju da su ono zbog čega su došli u Australiju uradili bez problema. U Melburn su dolazili i ljudi iz Brizbejna, samo da bi ih videli ili čuli.
– Bilo je lepo, jer se okupilo mnogo Slovaka iz Australije, a i mi smo videli mnogo ljudi koji su nam davno bili komšije, ili komšije nekim našim rođacima. Mislim da smo na njih ostavili jak utisak i probudili nostalgiju, jer su uživo ponovo čuli pesme iz svog zavičaja. Prosto, bilo je zaista neopisivo – zaključio je Jan.

Suzana Kokavski

  • ZAHVALNI SLOVAČKIM PORODICAMA

U Melburnu živi osam porodica koje potiču iz Aradca. Članovi „Duge” posetili su porodice Straka, LJavroška, Sobin, Lastovica, Gal, Čeh, a u Melburn su iz Brizbejna došli da ih vide članovi porodice Vihnal (List „Zrenjanin” je pisao o njima). Veliku zahvalnost duguju i porodicama Kotvaš i Beška iz Padine, Čapelja i Radovič iz Selenče i porodici Šaš iz Slovačke.