KLEČANIN RAJKO PETROVIĆ O TEŠKOJ, ALI USPEŠNOJ BORBI SA KORONA VIRUSOM

Trijumfovala je volja za životom

Oboleo sam u drugom talasu, 9. jula, kada sam i osetio prve simptome. Tog dana radio sam kod kuće, oko letnjikovca. Uveče sam osetio grebuckanje u grlu. Mislio sam da je to od prašine ili hladne vode koju sam popio. Nisam pridavao velikog značaja simptomima, čekao sam sutrašnji dan. Nisam dolazio u firmu. Nastavio sam da radim oko letnjikovca jer je bio vikend. Simptomi su ostali isti i narednog dana. Pio sam čajeve i druge tople napitke u nadi da će proći. Začudo, tih dva-tri dana ništa nisam primećivao. Trećeg dana počeo je da se javlja umor. Ni to me nije uplašilo i zabrinjavalo. Mislio sam da je sve privremeno i prolazno.
Ovako započinje priču za naš list Rajko Petrović iz Kleka.
Kako kaže, prvi ozbiljniji simptom pokazala je temperatura 37,5, koja zajedno sa grebuckanjem u grlu i umorom signalizira na oboljenje kovid 19. Uz čajeve i lekove, preduzeo je i druge preventivne mere, sa nadom da će sprečiti razvoj bolesti. Temperatura mu je spadala, ali se brzo i vraćala, što je postajalo upozoravajuće. Na posao nije odlazio, a umor ga je sve više „lomio”, posebno prilikom hodanja.

Da li ste se uplašili za sebe i svoje najbliže?
– U nedelju uveče, moja deca Minja i Mateja su dobili temperaturu. Tada sam video da je „vrag odneo šalu” i da situacija nije dobra po mene i moju porodicu. I dalje sam verovao da je to prehlada, da nije ono najgore – korona. Pozvao sam izabranog lekara i zakazao pregled celoj porodici. To je bio ponedeljak, 13. juli, kada odlazimo na pregled. Doktorka je ustanovila da je sa njima sve u redu, da nisu oboleli i dobili su lekove za skidanje temperature. Moj slučaj je bio sumnjiv. Pripadam rizičnoj grupi, jer bolujem od dijabetesa i kardio-vaskularnih problema.

Kako ste se osećali kada vam je rečeno da ste zaraženi korona virusom?
– Tada sam otišao u Opštu bolnicu „Đorđe Joanović”, na Infektivno odeljenje koje prima kovid pacijente kako bih snimio pluća. Lekar mi je saopštio da imam predupalu oba plućna krila i da moram ostati u bolnici. Serološki test bio je negativan. To je za mene bio tračak nade da nije došlo do najgoreg. U sredu, 15. jula, primljen sam na bolničko lečenje. Zbog serološkog testa koji nije najpouzdaniji, urađen mi je pi-si-ar koji je pokazao da sam pozitivan na koronu. Za mene je to bio šok, ne zbog mene samog, već zbog porodice i prijatelja sa kojima sam bio u kontaktu.
Kroz glavu mi je prolazilo gde sam mogao da se zarazim i da li sam nekome preneo virus. Sreća je bila što nisam šest dana pre toga dolazio na posao. Zaštitio sam kolege i za njih sam se posebno brinuo. Sa doktorom sam razgovarao i konstatovali smo da je to već drugi talas i da će sve biti u redu. Bio sam u dobrim rukama.

Prvi ozbiljniji problem desio se trećeg dana po prijemu u bolnicu. Šta vam je tada bilo na umu? Kako su lekari reagovali?
– Odmah su me priključili na boce sa kiseonikom. Tu drugu noć sam prvi put osetio bol u plućima. Bilo je kao da su se zaledila! Osećao sam kao da mi kocke leda upadaju u pluća umesto kiseonika. Pozvao sam sestru i lekare i oni su se tada, prvi put susreli sa ovakvim slučajem. Celu noć nisam spavao, oka nisam sklopio!
Tada su lekari odlučili da me što pre prebace u Specijalnu bolnicu za plućne bolesti „Dr Vasa Savić” koja je preuređena u kovid bolnicu. Dok sam čekao kola Crvenog krsta da me prevezu, greškom sam poslat ponovo na snimanje pluća. U tom trenutku, ja, „čovek od dva metra i sto kila”, bivši sportista, nisam mogao da hodam. Gurali su me u invalidskim kolicima. Dok sam bio na samom snimanju došlo je do gubitka svesti i svi mišići su mi otkazali. Iz ove perspektive, da to nisam preživeo, ne bih verovao. Brzo sam došao svesti, obliven hladnim znojem. Ipak, mogao sam da hodam i peške se vratio do Infektivnog odeljenja. Kada sam ispričao doktoru šta mi se desilo, rekao mi je da su ti simptomi njima potpuno nepoznati.

Kako je izgledalo lečenje u kovid bolnici?
– Već u podne, 17. jula, bio sam prevežen u Plućnu bolnicu. Trebalo je da budem primljen na Odeljenje intenzivne nege, ali zbog nedostatka mesta smestili su me u sobu sa kiseonikom. Tada sam primetio simptome koje imaju i drugi bolesnici. Dešavalo mi se da sam u jednom momentu, na sopstvenu odgovornost, skinuo masku sa kiseonikom, verujući da ću lakše disati. Plućni mišići nisu mogli da mi se šire i da udišem vazduh. Bio sam uplašen. Počeo sam na momente da gubim svest. Nisam u tom trenutku znao ni da li da se obratim lekarima. Strah me je paralisao. Na svoju ruku sam udarao sebe u grudi, masirao se, dolazio do prozora koji mi je bio pored kreveta i „grabio vazduh”. Bili su to strašni momenti. Posle nekoliko minuta sve je bilo u redu. Stanje mi se menjalo iz sata u sat. Uveče mi je bilo najgore. Od straha nisam mogao da zaspim. Zamolio sam cimera da mi ne dozvoli da zaspim, jer sam mislio da u tom trenutku neću moći da odreagujem – da se neću probuditi…

Kada je došlo do pogoršanja?
– Sledećeg jutra, kada sam ispričao lekarima šta se dešavalo, rekli su mi da je dosta toga prouzrokovao strah. Na svaka tri sata, po potrebi i češće, doktori obilaze pacijente, mere kiseonik, temperaturu, pritisak i prate stanje obolelih. U mom slučaju, tih dana, svi parametri su bili u granicama normale, ali borba je trajala neprekidno. Četvrtog dana stanje mi se naglo pogoršalo. Počeo sam da gubim svest. Nisam osećao bol. Tu bola nema, samo patnje. Ti trenuci bili su mi najteži. Ko nema nekoga iza sebe, porodicu, prijatelje, kolege, predao bi se „na jedan”. Mene su oni održali da ne klonem. Lekari su se prvi put susreli sa ovakvom slikom i bili su neprekidno uz mene. Davali su mi terapiju, a ja sam kopneo sve više i više. Bilo je pitanje trenutka da li će se desiti ono najgore ili će preći nabolje. Život mi je bio kao na kantaru, čekao sam na koju stranu će prevagnuti.

Kako je porodica reagovala? Sigurno vam je bila velika podrška.
– Porodica je sve vreme bila uz mene, njima sam slao plavi smajli. To je bio naš znak. Rekao sam im dok njega dobijate sve je u redu. Tog jutra, 19. jula, supruzi Slađi poslao sam poruku: „Verovatno se jedan Petrović gasi”. Za dva dana je moj sin je imao rođendan. Bilo mi je neopisivo teško. Samo sam želeo i mislio o tome da mu barem čestitam rođendan. Osećao sam kraj.

Iz bitke ste izašli kao pobednik? Kako danas gledate na celu situaciju?
– Tri dana i tri noći trajala je moja teška, neizvesna i ozbiljna borba sa korona virusom iz koje sam 24. jula izašao kao pobednik. Lekovi, injekcije, briga lekara i volja za životom su trijumfovali. Najlepše vesti bile su saznanje da su mi supruga i deca dobro i da su i oni zdravi. Iz dana u dan bilo mi je sve bolje i osećao sam se kao da se ništa nije desilo. Iz bolnice sam otpušten 8. avgusta nakon 24 dana lečenja. Shvatio sam koliko je čovek slab, istovremeno i jak i šta sve može da podnese i izdrži. Bilo – ne ponovilo se!

  • NEIZMERNA ZAHVALNOST
    – Svoj život dugujem timu lekara, koji je bio uz mene i kojima se neizmerno zahvaljujem. Oni su više od heroja, daju se do poslednjeg atoma snage. Uz njih i porodicu velika podrška su mi bili prijatelji i kolege koji su bili uz mene tih dana. Sugrađanima poručujem da poštuju epidemijske mere, da se čuvaju zbog sebe i svojih bližnjih i da ova bolest nije nimalo laka i naivna – da svakog pogađa. Borba je teška, ali je najveći uspeh pobediti je – kaže za kraj, sa osmehom, Rajko Petrović.

Miroslava Malbaški