Komedijant slučaj

Piše: Ljiljana Bailović
Idu mi na živce sitne političke smicalice i stranačka prepucavanja, odavno ne čitam novinske tekstove koji o tome izveštavaju. Takođe me ne zanima ko je šta kome ŠIBNUO preko Tvitera – što se mene tiče, to spada u prekoplotnjačku raspravu. Uostalom, mene nervira i sama tviterska terminologija (čuj: prati me! da budem nečija pratnja, ili da sakupljam pratioce, svašta, više volim samostalne ljude). Zato ne znam ni kako mi se desilo da pročitam da je najavljeno ime stranke Saše Jankovića neko zauzeo pre njega. „Politika” piše da je tako bilo: Janković je u aprilu na Tviteru objavio kako će se njegova stranka zvati, a 3. maja neko ga je preduhitrio i zauzeo, u registru, baš to ime.
Ko li se takvim stvarima bavi?! Društveni zagađivači? Stranački vojnici? Botovi? Službe? Može biti da je sve ovo ispalo i slučajno. A opet, možda i nije.
Crnjanski se, na primer, slaže da postoji „komedijant slučaj”. Deterministi su, međutim, uvereni da ništa nije slučajno…
Sa treće strane, koga to Vučić stalno demantuje, sa kim se to neprestano svađa u svojim monolozima na ad-hok konferencijama za štampu? Ne verujem da mu tek onako dođe da se obračunava sa nepostojećim protivnikom, da se obreca ni na ništa. Pa sam zaključila da to Vučić, u stvari, reaguje na podsmešljiva tviterska i druga začikivanja virtuelnih protivnika. Internetska žuč tako nam se redovno prosleđuje u realni svet. Šta vredi što ja sebe ograđujem od internet zagađivača, kad se uvek nađe neki način da se sve to, ovako-onako, sruči svima nama na glavu…
Skoro kao po receptu mog komšije Baneta. Kad reši da se više „ne nervira zbog političkih ujdurmi”, on u vreme „Dnevnika” izađe da prošeta psa. Ali, kad se vrati, detaljno ispita ukućane šta je bilo „na vestima”, da ne ostane neobavešten. Kaže: – Moram da znam, da ne ostanem dužan Peri kad počne da proziva „naše” i „njihove”…