MUZIČAR RASTKO MARINKOVIĆ O ŠKOLOVANJU U INOSTRANSTVU, KONCERTIMA I CILJEVIMA

Gitara je moje uživanje, voleo bih da bude i moj posao

U oštrom i „prljavom” tonu instrumenta iz kojeg su dopirale melodije latinoameričkih kompozitora sugrađani su nedavno imali priliku da uživaju na koncertu koji je u našem gradu održao Rastko Marinković. Gitaru je počeo da svira sa devet godina, maštajući da će jednoga dana postati rok zvezda. Prve akorde odsvirao je u klasi profesora Ognjena Cvekića, a znanje nadograđivao pod mentorstvom Pavla Kirćanskog. Tokom osnovne i srednje muzičke škole osvojio je brojne nagrade i bio laureat na takmičenjima u zemlji u regionu.
Školovanje je nastavio na Univerzitetu za muzičko-izvođačke umetnosti (MDW) u Beču, jednom od najprestižnijih učilišta u svetu. Trenutno je druga godina studija u klasi profesora Alvara Pijerija i Margarite Garsije Eskarpe.

Kako biste opisali vaš profesionalni napredak otkada ste upisali fakultet?
– Tehnički nivo koji sam dostigao sada održavam, a ono što se promenilo je moja muzička zrelost. Kako bismo znali da sviramo kompoziciju koju su određene emocije inspirisale, mi moramo sve da ih proživimo. U Beč sam otišao sa 18 godina sam, daleko od porodice i prijatelja, što me je nateralo da sazrim. Veliki uticaj na moj napredak ima okruženje – grad, fakultet, profesori, ideje do kojih dolazim slušajući koncerte. Inspiriše me to što se nalazim u društvu muzičara i uzbuđen sam da vidim šta će se desiti u narednim godinama.
Kakav je Vaš stil sviranja?
– Od malena sam voleo da izvodim kompozicije koje zvuče glasno i energično. Profesor Pavle Kirćanski me je forsirao da izlazim van okvira tipičnih za gitaru. Moderne kompozitore nisam smeo da sviram mekano i ušuškano, nego skroz „prljavo”. Već sam tada video da je to nešto što me izdvaja. Kada sam došao u Beč, profesorka Garsija Eskarpa mi je zadala ekspresivniji program. Sviram latinoameričke kompozicije, jer kroz njih mogu najbolje da se iskažem. Ipak, neizostavna je nežna i meka strana stvaranja. To je balans i kontrast koji mora da bude očigledan.
Da li ste se navikli na život u Beču?
– Posle dve godine mogu reći da sam „raspakovao kofere”. U početku mi je bilo jako stresno. Susreo sam se sa novim jezikom, okruženjem i sistemom školovanja. Iako sam učio nemački, zbog dijalekta mi je bilo teško da razumem. Na predavanjima sam zapisivao reči i kod kuće prevodio, a profesori su mi izlazili u susret. Veliko opterećenje bilo mi je i to što nisam poznavao tako veliki grad. Sada se lepo snalazim i razumem jezik. Još uvek ne mogu da se naviknem na mentalitet i vreme. Beč je često tmuran, a leti su vrućine neizdržive.
Po čemu je specifičan način rada na akademiji?
– U srednjoj školi fokus je bio na razvoju tehnike i stvaranju dobrih temelja. Sada je akcenat na samom načinu muziciranja, što je nešto drugačije za mene. Profesori insistiraju da svako ima prepoznatljiv stil i forsiraju nas da pečat koji nas odvaja od drugih što više istaknemo.
Takođe, sistem školovanja je skroz drugačiji. Nemamo obavezne predmete, već sami pravimo program studija. Učestvujemo u raznim projektima, a u toku semestra u obavezi smo da odsviramo nekoliko koncerata.

Da li su Vam u narednom periodu u planu takmičenja?
– U protekle dve godine prioritet su mi bili koncerti. U srednjoj školi sam godišnje išao na oko pet takmičenja, a plan mi je da sledeće godine opet krenem. Sada je koncept malo drugačiji, jer smo kao studenti u kategoriji sa svim uzrastima. U pitanju su nadmetanja na ozbiljnom nivou. Cilj mi neće biti osvajanje, već da čujem druge i vidim gde sam.
Kakve utiske nosite sa koncerta u Zrenjaninu?
– Događaj sam organizovao samoinicijativno, najviše zbog mojih roditelja i prijatelja. Ideja je bila da, uz pratnju profesorke Jelene Ninković, publici pružim nešto interesantno i novo. Dobio sam puno pozitivnih komentara. Moj zadatak da probudim emocije publike bio je veoma uspešan. To je neopisiv momenat. Drago mi je što sam mom profesoru i razrednoj pokazao proizvod njihovog zalaganja. Zahvaljujem se Kulturnom centru koji je omogućio deo sredstava za koncert.

Pre nekoliko godina otvorili ste „Jutjub” kanal, kakvo je Vaše iskustvo?
– Krenuo sam da snimam kompozicije koje sam pripremao u okviru programa i došao na ideju da otvorim kanal. Javili su mi se ljudi iz celog sveta. Reakcije su uglavnom pozitivne, a najčešće komentarišu način sviranja i stil. Sviđa mi se to što može jako puno ljudi da me čuje, što uživo ne mogu da ostvarim.
Kako sebe vidite u budućnosti?
– Gitara je moje uživanje, a jednog dana bih voleo da bude i moj posao. Idem ka tome da budem muzički izvođač, zbog čega moram da izgradim svoj stil i napravim nešto novo kako bih se probio. Znam da je u pitanju jako naporan posao – konstantno spremanje programa, putovanja, probe, koncerti… ali kada neko to voli onda nema problema. Cilj mi je da dođem u priliku gde ću moći da biram, a ne da uzimam ono što mi se nudi. Voleo bih da u tome uspem.

Jovana Šormaz

Foto: Jovan Drndak Njegović i Dragiša Nadlački