PROF. DR. SC. VLADIMIR ČAVRAK, ZALJUBLJENIK U BOGATU I BURNU POVIJEST BANATSKIH HRVATA

Istraživačko iskustvo koje oplemenjuje i povezuje

Redoviti je profesor na Ekonomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Rođen je 1958. godine u Letovancima kraj Siska. Bavi se makroekonomijom i nacionalnom ekonomijom te filozofijom ekonomije i ekonomskom metodologijom. Osnovao je prvi poslijediplomski studij lokalnog ekonomskog razvoja u Hrvatskoj. Autor je nekoliko knjiga, sveučilišnih udžbenika, stotinjak znanstvenih i stručnih članaka. Sudjelovao je na više desetaka međunarodnih znanstvenih konferencija. Bio je autor ili član autorskog tima na brojnim projektima za potrebe državnih i lokalnih institucija. Poseban interes mu je lokalna povijest, pa je i u tom području objavio više stručnih i znanstvenih radova. Zaljubljenik je u putovanja, a hobi mu je pčelarstvo. Za naš list govori o svojim istraživanjima banatskih Hrvata.

Kako je kod Vas došlo do zanimanja za povijest predijalaca Topuske opatije naseljenih u Banatu?
– Godine 1999. objavio sam knjigu o povijesti mojeg rodnog mjesta Letovanci s naslovom Status animarum. Jedan primjerak je došao u Županju do gospodina Juzbašića. On se bavio proučavanjem svojeg obiteljskog stabla. U knjizi sam spomenuo da je u Letovancima zabilježeno postojanje njegovog prezimena i on je stupio sa mnom u kontakt. Upozorio me je na skupine Hrvata kajkavaca u Rumunjskoj porijeklom iz Turopolja i Pokuplja. Tema me je zaokupirala tek nekoliko godina kasnije. To je istraživanje za mene bilo sjajno iskustvo koje me je obogatilo, ne samo kao znanstvenika nego i u ljudskom smislu.

Što je sve obuhvaćalo Vaše znanstveno istraživanje?
– Detaljno sam istražio i dokumentirao okolnosti koje su prethodile migraciji obitelji iz Pokuplja i Turopolja u Banat, zatim proces iseljavanja od 1788. do 1801. godine, život u novom zavičaju u četiri naselja: Boka, Neuzina, Klarija i Keča. Potom sam izučavao problem razgraničenja nakon Prvog svjetskog rata između Rumunjske i Jugoslavije koje je rezultiralo državnim razdvajanjem ove hrvatske zajednice. Na taj način je Keča pripala Rumunjskoj. To je ostavilo duboke tragove na hrvatskoj zajednici i odredilo njenu sudbinu, kao i kasnija Rezolucija Informbiroa i sukob Tita i Staljina. Nakon nje oni su tretirani kao jugoslavenski i remetilački element. Zbog toga su svi Hrvati iz Keče internirani 1951. godine u logor Baragan. Tamo su ostali sve do 1956. kad su normalizirani odnosi SSSR-
a i Jugoslavije. Oduzeta im je sva imovina, zemlja i objekti. Nakon povratka dočekao ih je tvrdi rumunjski komunizam u kojem su jako teško živjeli sve do pada tog režima. Danas ih je u Keči ostalo još oko pedesetak u dvije ulice: Orvatski sokak i Mačev kraj.

Kada ste obavili terenski rad u Banatu i kako je on protekao?
– Time sam se bavio od 2015. do 2018. kroz nekoliko posjeta Keči, a dio istraživanja sam nastavio i nakon toga u raznim arhivima posebno u Nadbiskupskom arhivu u Zagrebu gdje se nalazi najviše fondova i građe. Posjetio sam i Ahiv Temišvarske biskupije i susreo se s tadašnjim biskupom Martinom Roosom. Povijesna građa o Hrvatima u Keči koja se nalazi u Temišvarskoj biskupiji zapravo još nije obrađena. U obilasku Boke, Neuzine i Klarije, veliku pomoć sam dobio od Gaje Pozojevića iz Zrenjanina koji me je uputio u brojne korisne činjenice i otkrio mi neprocjenjivo blago u dva puna ormara originalnih rukotvorina koje čuva njegova majka u Radojevu (nekadašnja Klarija).

Zbog čega ste bolje kontakte ostvarili u rumunjskome dijelu Banata nego u vojvođanskom?
– Kontakti u rumunjskom dijelu su bili intenzivniji i češći jer je istraživanje primarno bilo fokusirano na rumunjske Hrvate i zato što sam tamo našao puno više materijalnih tragova i arhivske građe. U Keči sam jako dobro primljen od tamošnjeg župnika don Lukačele i cijele strukture civilne vlasti, gradonačelnika Žombolja, njihovih poduzetnika i brojnih intelektualaca, kao i načelnika Keče. Susreti su se nastavili kasnije u Hrvatskoj u Sisku i Topuskom te posjetom kulturno-umjetničkog društva iz Buševca iz Turopolja koje je održalo koncerte u Keči i Žombolju. Na taj se način moje historijsko istraživanje pretvorilo u prijateljska okupljanja i njegovanje tradicije i identiteta. Što se tiče vojvođanskog dijela te hrvatske zajednice, ona je u većoj mjeri asimilirana i danas svedena na mali broj. Čini mi se da ni u katoličkoj crkvi ne postoji dostatna briga o njima. Hrvatska je skupina u Keči gotovo u potpunosti sačuvala svoj jezik i međusobno razgovaraju arhaičnim kajkavskim narječjem, dok se to potpuno izgubilo kod vojvođanske skupine.

Gdje ste sve prezentirali Vašu znanstvenu radnju? Kakva je Vaša suradnja sa Zavodom za kulturu vojvođanskih Hrvata?
– Objavio sam nekoliko znanstvenih radova i članaka, od časopisa „Riječi” u Sisku, časopisa „Luč” u Velikoj Gorici, „Novom sisačkom tjedniku”, do sveobuhvatnog znanstvenog rada koji je objavljen u Godišnjaku za znanstvena istraživanja čiji je izdavač Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata. Radove o predijalcima Topuske opatije prezentirao sam na brojnim predavanjima među kojima je i znanstveni skup u Subotici kojeg je organiziralo Hrvatsko katoličko sveučilište iz Zagreba te na okruglome stolu o Hrvatima u Rumunjskoj organiziranom na Ekonomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu u povodu njegove 100. obljetnice. Suradnja sa Zavodom za kulturu vojvođanskih Hrvata je odlična i tamo sam stekao puno prijatelja. Na tome se posebno zahvaljujem Tomislavu Žigmanovu i njegovim suradnicima. Vodili smo puno sadržajnih i zanimljivih razgovora koji su mi jako pomogli u razumijevanju stanja i problema hrvatske zajednice u Vojvodini i Srbiji.

Ima li izgleda da ova mala zajednica opstane?
– Moram izraziti bojazan da će vrlo brzo nestati. Prirodni i društveni procesi djeluju u tom pravcu veoma snažno. Od nekadašnjih oko tisuću osoba ta zajednica u sva četiri naselja danas ima manje od 100 pripadnika, što znači da je svedena na 10 posto. Nebriga službenih institucija Republike Hrvatske i zapostavljanje veza i adekvatne pomoći matice tome samo pripomaže.

Kako bi se oni mogli osnažiti da očituju svoj identitet?
– Krajnji je čas da se nešto u tom pravcu učini, žao mi je da sa strane Republike Hrvatske nema puno više inicijative. Institucije koje su plaćene da se bave tim pitanjima puno su više orijentirane na pomoć Hrvatima u Bosni i Hercegovini i povezivanje s dijasporom u bogatijim zemljama u kojima su Hrvati brojniji. Financijski aspekt tu nije najvažniji, treba razvijati različite oblike kulturne i prosvjetne djelatnosti, pomagati udruženja Hrvata u Vojvodini i poticati osnivanje novih. Nejasan mi je blag diplomatski pritisak na recipročnu politiku prema nacionalnim manjinama. Srbi u Hrvatskoj imaju zakonski zagarantirano političko predstavništvo do izravnog sudjelovanja u Vladi Republike Hrvatske i drugim institucijama, dok toga u Srbiji nema.

Kakvi su Vaši budući planovi vezani uz istraživanja hrvatske zajednice u Banatu?
– Sve što sam dosad učinio i ostvareni rezultati koji su me iznenadili obvezuju me na nastavak rada. Ima još arhivske građe koju nisam uspio obraditi, a i na terenu se ima puno toga za istražiti. Nadam se također da ću time potaknuti i druge, mlađe istraživače, da se pozabave ovom temom.

Što biste za kraj poručili Hrvatima u Banatu?
– Stanje, odnose i probleme s kojima se Hrvati u Banatu susreću pratim iz daljine, pa mi je teško poslati neku konkretnu poruku. Ono što im svakako mogu poručiti jest da se ni pod koju cijenu ne odriču svojeg identiteta jer je to njihovo blago i glavna snaga. Narod koji drži do sebe, do svoje povijesti i kulture, do svojeg jezika i narodne svijesti ima pravo na opstanak. Koliko budete cijenili sebe, toliko će vas morati cijeniti i drugi.
Dalibor Mergel

 

Projekat „Glas Banata, stranice na hrvatskom jeziku” je sufinansirao Pokrajinski sekretarijat za kulturu, javno informisanje i odnose s verskim zajednicama.
Stavovi izneti u podržanom medijskom projektu nužno ne izražavaju stavove Pokrajinskog sekretarijata za kulturu, javno informisanje i odnose s verskim zajednicama, koji je dodelio sredstva.