Šta su inflatorna očekivanja i zbog čega su važna?

Piše: dr Dejan Molnar,
vanredni profesor na Ekonomskom fakultetu u Beogradu

Inflacija se vratila. U septembru 2021. u odnosu na isti mesec prethodne godine dostigla je nivo od 6,4% u Estoniji, 5,1% u Slovačkoj, 4,1% u Nemačkoj, 4% Italiji i Luksemburgu, 3,8% Belgiji, 3,2% Austriji, 5,4% u SAD-u, 6,7% u Rusiji, 4,1% u Kanadi, 3,8% u Australiji… U našoj zemlji iznosi 5,7%. Osim drugih faktora koji utiču na stopu rasta opšteg nivoa cena, jedan se izdvaja kao posebno važan. U pitanju su tzv. inflatorna (ili inflaciona) očekivanja, odnosno ono što ljudi predviđaju u pogledu visine buduće inflacije.
Prilično je intuitivno to da ono što se ranije dogodilo utiče na naše tekuće odluke. Međutim, i očekivanja o budućim događajima takođe značajno opredeljuju naše ponašanje. Primera radi, ako danas odlučujemo o tome da li ćemo kupiti kuću, investirati u novu proizvodnu opremu ili štedeti novac. Ishod u velikoj meri zavisi od naših predviđanja o rastu cena u narednom periodu.
Ako proizvođači (preduzeća) i potrošači (stanovništvo) očekuju veću inflaciju, to zaista može i doprineti većem porastu cena. Kada radnici predosećaju poskupljenja, onda zahtevaju od poslodavaca više plate kako bi nadoknadili troškove života. Porast zarada, sa svoje strane, podstiče inflaciju putem: povećanja troškova proizvodnje (veće zarade povećavaju troškove preduzeća), ali i rastom tražnje (radnici imaju viši raspoloživi dohodak).
Kada preduzeća očekuju veću inflaciju to znači i povećanje cena sirovina, pa reaguju tako što poskupljuju svoje proizvode sa ciljem da zaštite profitne marže. Na taj način se pokreće tzv. „inflatorna spirala”. Stvarna inflacija, dakle, zavisi i od onoga što tržišni akteri očekuju da će sa njom dogoditi. Ako svi procenjuju da će cene porasti za 5 odsto u narednoj godini, preduzeća će nastojati da podignu cene za (najmanje) toliko, a radnici i njihovi sindikati će težiti da dobiju povišice u sličnom procentu.
Na inflatorna očekivanja deluje nekoliko faktora, od kojih su najvažniji: 1. tretnutna stopa inflacije, 2. raniji trendovi inflacije, 3. opšta ekonomska situacija i perspektive, 4. rast zarada, 5. kredibilitet monetarne politike koju vodi centralna banka (poverenje u politiku centralne banke) itd.
Cilj centralne banke je da obezbedi stabilnost cena. Da bi se to postiglo važno je da svi tržišni akteri (banke, preduzeća, sindikati, stanovništvo) veruju u to da će cene biti nepromenjene. Stoga, narodne banke mnogih zemalja utvrđuju buduću očekivanu inflaciju sprovođenjem istraživanja koja bi im omogućila da usvoje odgovarajuću monetarnu politiku, bilo ekspanzivnu ili konzervativnu. Tako je i Narodna banka Srbije, nakon uvođenja režima ciljanja inflacije u januaru 2009. godine počela je da prati i analizira negativne perspektive ekonomskih subjekata.
Da li će se inflatorna očekivanja privrednih aktera povećavati zavisi pre svega od toga koliko je centralna banka uspešna u tome da ostvari ciljanu inflaciju. Ako nivo cena dugo ostaje iznad zacrtanog cilja, akteri će gubiti poverenje u monetarnu politiku, što će povećati inflaciona očekivanja.
Suprotno tome, ukoliko visoka inflacija (iznad ciljane) ne potraje, ljudi neće reagovati na kratkoročne poremećaje, pa će očekivanja biti na nivou koji neće dodatno pritiskati rast cena.