Sve ređi divani

Piše: Milena Bečejac

Neni je prodavala, na improvizovanoj tezgi, jabuke petrovače. Sitne, ali one prave, neprskane i sveže ubrane. Ne smeta joj što sedi, ne smeta joj toplo. Ne moram ovo da radim, kaže, nije što je mala penzija jer mi moji sve obezbede, ali hoću da budem korisna…
U ulicama našeg grada, onima koje nisu u centru, često su, posebno kada „zaladi”, oni nešto stariji i stariji Zrenjaninci na klupama ispred kuća. Ili, pošto se ove klupe redovno lome, jer mladost na njima oprobava snagu skačući dok ih ne unište, iznesu stoličice, pa posedaju. Često, ispred kuća, sede dejke i majke u kolicima, upijajući sunce i život.
– Eto, nije mi nekada ništa bilo teško. Pešačio sam, ma šta je bilo doći do centra, očas posla. Išao sam i biciklom. Ali, stigle godine. Polako, ali stigle. Sada mogu samo da posmatram prolaznike, sedim ispred kuće. Eto, bilo mi je lepo. Ali, i sada mi je lepo jer sam se navikao da je tako kako jeste – kaže mi jedan sugrađanin. I dodaje da voli kada mu neki prolaznik kaže „Dobar dan”.
Ali, sedenje ispred kuće, u hladu, dobra je prilika i za komšijska ogovaranja. Pa u krug – čim jedna od žena krene kući, ostalima baš lepa prilika da nastave trač, ovoga puta o njoj. Bude tu i da se popije kafica, i eto, vreme tako brže prođe, a još brže dođe, kako mi rekoše.
Tako, nekako, život sužava krugove. I bude nam nekako čudno kada čujemo: ne mogu više da idem kod prijatelja u posetu, ne mogu više da idem u prodavnicu da kupim hleb, ne mogu… Kažu taksisti da nisu retki pozivi da nekoga prevezu do – susedne ulice. Shvataju, nekome je i nekoliko metara daleko, daleko…
Volim da prolazim ulicama koje još imaju duh starog grada. Volim te ulice. Miris lepote, prošlosti bez koje ne bi bilo ni današnjeg avgustovskog dana…
Ali, nekako mi je teško kada na kapiji tih kuća, ispred kojih su sedeli naši stari Zrenjaninci, vidim umrlice. I mislim, možda je trebalo, zastati, popričati sa njima, pre nego što se životni krug zatvorio.