Talpa se njiše na jezeru

Piše: Milena Bečejac

Na mom pametnom telefonu, u decembru je stajalo sve šta treba, vreme, datum i slično. I, naravno, koliko je stepeni, čisto da se ne zabunim i da znam kako da se obučem. Ali, telefon se pobunio. U sred novembra – 23 stepena. Traži opcije, ne nalazim, pomoć prijatelja – isto. Tako sve do snežnog i ledenog januara kad, gle radosti, telefon me obaveštava da je 10 stepeni u plusu. A napolju „prži” minus. Pojavi se sunce, pojavi se mesec, bilo je i oblačića sa kišom i snegom, ali deset stepeni i ni makac od toga.
Ovi dani, februarski, baš podsećaju na proleće. Svi smo nekako veseliji, lakše nam je čim je toplo.
Uživajući u toplom danu, prelazeći preko Malog mosta, vidim da su pešačke staze i dalje pune rupa. Teško pešacima, a još teže majkama koje guraju dečja kolica i invalidima.
Da skrenem pogled pun tuge zbog omiljenog mi mosta, vidim patkice izašle na obalu prema Muzičkoj školi. I vidim da se u jezero kod Kulturnog centra baca sve i svašta.
Pogled na drugu obalu – a ona urušena, odronjava se zemlja, pada u jezero.
Nemoguće da to niko ne vidi. Da nikome ne padne na pamet da je popravi…
Čujem dečju graju. Đaci na „gripoznom” raspustu. Igraju se „trčanja po talpi ostaloj još od Bogojavljenja”. Prvo polako, oprezno. Posle toga brže. Na kraju – trčimo preko talpe koja ni posle više od mesec dana nije demontirana i sklonjena. Jer, ona je isključivo postavljena zbog plivanja za časni krst i ne vidim razlog zašto bi tu ostala.
Možda da neko, neoprezan, upadne u jezero? Ili ćemo se na uzanoj talpi na leto leškariti i upijati sunčeve zrake, kada nam je more, uglavnom, daleko.
Na jadnom mostu na suvom, stavljene su ograde jer nije bezbedan. Bilo je onih koji su se peli na most, tako da je taj deo zatvoren žutim ogradama.
Mala šetnja po pešačkoj stazi duž obale, sa strane na kojoj je park. I, gle, na jednom mestu (a možda ih ima još), na stazi dobro udubljenje. Oprez ni ovde nije na odmet. Kao i, uopšte, u našoj svakodnevici.