TATJANA BARAĆ, GLUMICA NARODNOG POZORIŠTA „TOŠA JOVANOVIĆ”, O RADU STUDIJA GLUME, POČECIMA, LJUBAVI PREMA TEATRU

Lutkarstvo je za mene magija

Pre tri godine, u našem gradu u Ulici kej 2. oktobra otvorio se prvi Studio glume i lutkarstva „TO teatar”, koji se nalazi u prostorijama Mesne zajednice „Mala Amerika”. Osnovale su ga glumice Lutkarske scene zrenjaninskog Pozorišta Tatjana Barać i Olgica Trbojević Kostić. Studio je namenjen deci uzrasta od šest do 18 godina, koja žele da pronađu svoj talenat, da se druže i uče. Sa Tatjanom pričamo o uspehu „TO teatra”, upisu na Akademiju umetnosti, lutkarstvu, ulogama…

Kako si zadovoljna dosadašnjim rezultatima Studija?
– Kada je krenuo sa radom, imale smo određenu dozu straha, odnosno treme, jer je to vrlo odgovoran posao. Način na koji smo želele da Studio radi je atipičan. Htele smo da to bude mala akademija glume i lutkarstva, da sve ono što se radi na pravoj akademiji primenimo u našem studiju, ali prilagođeno uzrastu polaznika. Takve su nam bile i predstave. U početku je bilo teško, trebalo je reklamirati studio i pokrenuti posao. Iako je prošlo tri godine, mi i dalje radimo srcem. Dolaze nova deca, neki odlaze, pa se vraćaju. Za sada postoje dve grupe (mlađa i starija), od šest do 16 godina.

Ko upisuje „TO teatar”?
– Uglavnom upisuju deca čiji roditelji smatraju da treba da se otvore, budu slobodniji, da zavole scenu. Upisuju oni koji vole glumu onoliko, koliko su spoznali u svom uzrastu, kao i lutkarstvo i pozorište. Sa svima jako lepo sarađujemo Olgica i ja. Za ove tri godine imali smo dosta predstava. Učestvovali smo i na „Zmajevim dečjim igrama”. Prošli smo na dva festivala scenskih minijatura u Beogradu i Leskovcu, gde su naše tri predstave uvrštene u takmičarski deo.

Kako ste održavali kontinuitet kada je proglašena epidemija i vanredno stanje?
– Kad smo prestali da se sastajemo tokom vanrednog stanja, onda smo Olgica i ja sa decom radile preko „Vajber” grupa i vežbe su trajale oko sat i po vremena. Bilo je veoma naporno, smešno i zanimljivo. U junu smo uspeli da izvedemo predstavu „Ispovest jednog mačka” pod maskama i bez publike.

Ko smišlja predstave i kako izgledaju vežbe?
– Nemamo saradnike, tekstove pronalazimo same ili ih pišemo. Vežbe, takođe, same smišljamo. Dosta radimo na vokalnoj tehnici, pokretima, govoru, opuštanju.


Šta polaznici mogu da nauče osim glume?
– Jako je važno u glumi imati domaće vaspitanje. To je važno i na Akademiji, a gluma pomaže mladim glumcima i deci da brže uče. Časovi glume su dobri za koncentraciju, pamćenje, spoznaj emocija, odnosa. Smatram da je to svuda zanemareno, a u „TO teatru” veoma temeljno radimo na tome. Mi uvek kažemo da smo porodica, međusobno poštovanje moraju da imaju, a sujeta ne sme da postoji.

Kroz predstave usrećuješ i edukuješ mališane. Koliko je teško nasmejati decu, čiji su osmesi i aplauzi najiskreniji?
– Nikad o tome nisam razmišljala. Kad krenem da igram predstavu, ne razmišljam da li će to nekom biti smešno. Ja to radim iz duše i kako je izrežirano. Svaki glumac na sceni donosi svoj pečat, autentičnost. Nekad neki komad bude više smešan, nekad manje. Ti ne znaš u kom pravcu predstava može da ode. Nekad se publika oduševi nekim delovima za koje nismo očekivali.

Da li si oduvek znala da će gluma biti tvoj poziv?
– Kad sam otišla na Akademiju, prvi čas su profesor i asistent odvojili muški i ženski deo klase. Prvo pitanje koje nam je asistent postavio bilo je zbog čega si upisala glumu? Bilo je raznih odgovora, kao što su „ja sam oduvek želela da budem glumica”, „sanjala sam da igram u filmovima”. Kad je došao red na mene, rekla sam da me oduševljava da budem neko drugi u nekom drugom vremenu, i muško i žensko, i stara i mlada, da doživim kako je nekom drugom ko je suprotan meni ili blizak. I onda se vratiš svom životu, to je velika draž ovog posla. Uvek sam to nosila u sebi, a porodica me je podržala.

Kada se desila ljubav između tebe i teatra?
– Meni teatar nije bio stran kad sam počela da radim. Još kao dete sam odlazila svake subote sa ujakom Radetom na lutkarske predstave. Prvo me je vodio na doručak i kad me očisti od mrva, onda smo išli na predstavu (smeh). Imao je ložu broj osam. Njemu mogu da zahvalim što sam zavolela pozorište i što me je podstakao da postanem glumica. Samo sam razmišljala kada će doći subota. Kad sam postala tinejdžerka, vodio me je na dramske predstave. Posle sam išla sama, a sada on dolazi na moje premijere i nadam se da će još dugo dolaziti.

Upisala si Akademiju umetnosti „BK” 1995. godine. Kako je izgledao prijemni i da li misliš da se i danas teško upisuje gluma?
– Treba da imaš sreće, naravno, uz sve ono što nosiš u sebi. Ja sam tako to doživela. Bili smo prva generacija koja je upisala „BK”. Bilo je teško na prijemnom, nikog nisam znala i mnogo ljudi se prijavilo. Ja sam bila dvanaesta po redu i samo sam čekala da se sve završi i da idem kući. Nisam mogla da verujem kad sam videla svoje ime na spisku među osam žena, da sam prošla. Čak sam mislila da mi se priviđa da sam ugledala svoje ime na listi od uzbuđenja.

Studirala si u klasi kod profesora Ivana Bekjareva, koji nas je nedavno napustio. Šta si od njega naučila?
– Od njega sam naučila apsolutno sve. Koliko je bio profesor, toliko nam je bio otac. Mnogo je brinuo o nama. Po senzibilitetu mi je jako prijao. Umeo je da me otvori, što je bilo bitno u prvoj godini. Koliko god da misliš da si otvoren kao ličnost, ustvari si došao zatvoren kao školjka. Ni ne znaš koliko te duhovno i psihički ogole. Ne mislim na aktuelne događaje.

Kako kao glumica komentarišeš to što su tvoje koleginice objavile da su ih pre više godina starije kolege seksualno zlostavljale?
– Da krenem o toga da jedna tinejdžerka prvo sve „zakopa” u sebi. Potrebno je mnogo vremena da prođe da bi progovorila o tome. Meni je jako žao što se to dešava. Ne osuđujem koleginice, jer su veoma hrabre što su prijavile nasilnike i javno o svemu pričale. Kod nas ljudi sve doživljavaju površno, mnogo je lažnih moralista. U mojoj klasi toga zaista nije bilo.

Da li bi sa ovim iskustvom opet upisala glumu?
– Iz ovog ugla kad gledam, opet bih isto odabrala. Nisam imala prilike da se pojavljujem u filmovima i serijama, ali ne žalim, jer je meni Pozorište uvek bilo na prvom mestu. Kad uđem u naše Pozorište, kao da uđem u neki svoj svet i tu uživam. Tu sam i psihički i fizički svoja.

Blagovesta Vasileva je nedavno za naš list izjavila da njene lutke nisu uvek lake za animiranje, ali kad ih glumci uzmu u ruke, one dobijaju svoj karakter. Da li se slažeš sa njenim rečima?
– Blagovestu sam upoznala 2012. godine kada smo radili „Crvenkapu” sa rediteljkom Biljanom Vujović iz Niša. Ona je maestralna, kako god da zamisli lutku pita glumca za mišljenje, ako nam je teško pokušava da nam olakša, a da ne menja tu svoju kreaciju. Sećam se da smo radili „Ružno pače”, lutke su bile napravljene od prirodnih materijala. Ja sam igrala kokošku i obožavala sam tu ulogu. Blagovesta je od kanapa i pruća napravila lutke, a kokoška je postajala lepeza kad joj se skinu krila. Ona je hodala i umesto očiju je imala budilnike. Uzela sam je u ruke, samo sam je prodrmala, delovala je kao da je prepuna perja. Bila je živa lutka. Ja uglavnom prvo stvorim lik, pa onda prenesem na lutku, mnogi rade obrnuto. To je velik izazov za glumca. Često neke lutke zahtevaju pomoćne animatore (izgleda kao da dva glumca igraju jednu ulogu).

Kako izgledaju probe i koliko se razlikuju od dramskih?
– Zavisi od tipa predstave. Potpuno je drugačiji način rada nego u dramskim predstavama. Dok vežbamo zamišljamo da imamo lutku. Dešavalo se da radimo samo sa najlon kesama dok radimo pozicije, pa animiraš kesu dok ne dobiješ lutku. Sada radimo i kombinovane predstave, kao što je „Crvenkapa”. U takvim komadima se kombinuje igra živog glumca i lutke. Kad sam došla u Pozorište pre 17 godina, radili smo isključivo lutkarske komade.

U čemu najviše uživaš dok si na sceni?
– Prija mi sve. Postoji trema, nekad mi se desi da ne mogu da dočekam da izađem na scenu, samo čekam da počne predstava. I kad se podigne zavesa trema prođe.

Posle duže pauze zbog korona virusa, bila je premijera predstave „Ježeva kućica” u kojoj si igrala glavnog lika Ježurku Ježić. Kakvi su tvoji utisci?
– To je Ćopićeva bajka koja se meni odmalena urezala u pamćenje. I kad sam čula da ćemo je raditi, bila sam oduševljena, ali sam mislila da je nikad nećemo sprovesti u delo zbog epidemije. Uspeli smo, a meni je uloga bila izazov. Režiju je radila Lilijana Ivanović, koja nas je, nažalost, napustila. Zahvaljujući njoj, prvi put je izvedena Ćopićeva poema na Lutkarskoj sceni. Potpuno sam se bila prepustila, jer je tekst u stihu i nema greške, nema improvizacije. Tu ulogu sam shvatila veoma ozbiljno. Jako sam se trudila da dočaram Ježurkinu hrabrost, njegovu ljubav prema domu, njegovu dobrotu. Kod nas baš i ne možeš da kažeš da si u glavnoj ulozi, jer ne možeš da radiš bez pomoći kolege. Kod nas nema sujete, svako svakom pomaže.

Šta bi poručila budućim glumcima Lutkarske scene?
– Lutkarstvo je specifičan pravac u glumi, ti prenosiš život na nešto što neko vidi kao stvar. To je za mene magija. Kad sam pozvana da radim na Lutkarskoj sceni bilo mi je drago, jer je gluma zanat, kao i lutkarstvo. Tako da mogu da kažem da imam dva zanata. Poručila bih da slobodno uđu u lutkarstvo, jer ih to neće udaljiti od drame. To je samo veliki plus.
Iva Isakov