UMETNIK DAMIR BAČIKIN, O ŠKOLOVANJU I ŽIVOTU U SRBIJI I NEMAČKOJ, MUZICI KOJU SVIRA I PIŠE…

Kako je dečak iz Dunavske postao virtuoz na trubi

Jedan je od retkih muzičara koji deluje kao da ima potpunu kontrolu nad svojim instrumentom, ovako je Daniel Glacel, šef berlinskog „Andromeda mega express orchestra”, opisao Damira Bačikina. On je uspešni trubač koji živi i radi u Berlinu, a osim komponovanja i sviranja, zaposlen je i kao docent na Odseku trube na Univerzitetu Potsdam u Nemačkoj.
Rođen je 1980. godine u Zrenjaninu, odrastao u mirnoj Dunavskoj ulici, bio je đak Osnovne škole „Dr Jovan Cvijić”. Muzika je, kaže, uvek bila deo njegovog života, a sudeći prema priči njegovih roditelja, i pre nego što je bio svestan sebe. Nakon osnovne škole upisao je Muzičku školu „Josif Marinković” (teoretski odsek). A kako i kada se susreo sa trubom?
– Truba je ušetala u moj život dok sam svirao harmoniku, i to zahvaljujući muzici Majlsa Dejvisa i njegovog legendarnog albuma „Kind of blue” u prvom razredu srednje škole. Uporedo sam upisao i nižu Muzičku, gde sam učio da sviram taj instrument – priseća se Damir Bačikin.
Prvu nagradu na državnom takmičenju trubača u Beogradu si osvojio na kraju srednje škole 1999. godine. Već naredne godine Autonomna Pokrajina Vojvodine te je proglasila za najboljeg učenika muzičke škole Vojvodine. Kako si tada gledao na nagradu i da li ti je to pomoglo i presudilo da upišeš Akademiju umetnosti, s obzirom da je to bila ratna godina u bivšoj Jugoslaviji?

– Prvu nagradu na Republičkom takmičenju muzičkih škola i akademija u Beogradu sam osvojio početkom marta, pre završetka srednje škole, a par nedelja pre početka Nato agresije ’99. To veče takmičenja, pet minuta posle objave rezultata prišao mi je profesor sa Beogradske akademije Mladen Đorđević. Obećao mi je radno mesto u Beogradskoj filharmoniji, pod uslovom da dođem da studiram kod njega u klasi.
U isto vreme sam se upoznao sa Laurom Vukobratović, tadašnjom asistentkinjom profesora Kovača Kalmana, za trubu, sa Akademije umetnosti u Novom Sadu. I ona mi je obećala studije, ali u Nemačkoj posle završene prve godine Akademije ako budem studirao u njenoj klasi. Odlučio sam se za Novi Sad. Odlazak u inostranstvo će, sticajem okolnosti, sačekati sve do završetka studija sa najvišim ocenama 2005. godine.

Kako je teklo tvoje studiranje u Novom Sadu?
– Moje studiranje je teklo bolje nego što sam mogao da zamislim. Osim izuzetnog klavirskog saradnika Oskara Ritera, rodom iz Zrenjanina, dobio sam stalan posao u orkestru Opere Srpskog narodnog pozorišta i stalno mesto u Vojvođanskoj filharmoniji, od 2001. do 2005.

Nakon Akademije, seliš se u Berlin 2005. godine i studiraš u klasi trube kod profesora Vilijama Formana na Muzičkom konzervatorijumu „Hanss Eisler”. Kako je došlo do te saradnje i zašto Berlin?
– Pored svih konzervativnih i malograđanskih gradova u Nemačkoj, Berlin je bio jedini grad u kojem sam prepoznao potencijal za moje studiranje i dalji umetnički razvoj. Upoznao sam se sa profesorom Formanom 2001. u mojoj prvoj poseti Berlinu i imao par časova trube sa njim. Četiri godine kasnije sam položio prijemni na toj Akademiji kod profesora Formana, i bio dovoljno spreman da dobijem to mesto. Ništa drugo me nije zanimalo. Master studije sam završio 2008. godine i krenuo sam da radim kao slobodni umetnik sarađujući sa vodećim ansamblima za novu muziku i orkestrima za klasičnu muziku.

Kako je izgledao tvoj život onda u Berlinu, a kako sad? Nije lako napustiti državu i odricati se mnogih stvari, mnogo je žrtvovanja kako bi se stiglo do uspeha.
– Berlin je bio „siromašan ali seksi”, kako ga je okarakterisao tadašnji gradonačelnik Klaus Voverajt, što je meni kao mladom studentu izuzetno odgovaralo. Akademija je bila skoro besplatna, a časovi intenzivni i raspored gust. Teško je bilo „ući”, ali posle toga je bilo važno samo raditi što više. A pare nisu bile problem, nije ih bilo. Takođe, ako nešto volite, vreme stane dok se time bavite. Sada je drugo vreme i stvari su se prilično promenile.

Nastupao si tada sa mnogim poznatim nemačkim dirigentima i radio sa kompozitorima, postao si član ansambla „Unitedberlin” za novu muziku. Kakvo je iskustvo?
– Iskustvo sa ansamblom gde sam član više od 10 godina, je sjajno. Tu sam upoznao i ostvario dugogodišnju saradnju sa poznatim dirigentom Vladimirom Jurovskim. Dobio sam priliku da sviram brojne turneje po Evropi, i da budem prvi trubač u Radijskom simfonijskom orkestru Berlina gde je Jurovski šef dirigent. Orkestar kvalitativno i po reputaciji stoji rame uz rame sa Berlinskom filharmonijom.
Od kompozitora sa kojima sam sarađivao do sada istakao bih Helmuta Lahenmana, i meni najdražu višegodišnju saradnju sa Vinkom Globokarom – dve žive legende nove muzike, pored brojnih mlađih vodećih kompozitora.

Sviraš džez, žanr koji nije toliko popularan među mladima. Kakav je položaj džez muzičara u Srbiji u odnosu na Evropu?
– Nemam mnogo kontakta sa muzičarima u Srbiji, tako da ne bih mogao porediti položaje, ali jedno je sigurno – scena u Srbiji pazi na kvalitet i drži evropske i svetske standarde sa jedne, a ulaže mnogo novca u festivale klasične, džez i elektronske muzike sa druge strane.
Tu se nije ništa mnogo promenilo od vremena stare Jugoslavije. Srbija je povoljno tle puno talenata i umnog potencijala, a ima i kulturno-obrazovane institucije sa dugom tradicijom. Ja ne sumnjam da će iz naših muzičkih školi uvek izlaziti izuzetno obrazovani, uvežbani i talentovani umetnici. Istina koja se prećutkuje na studijama svuda u svetu jeste da nema fakulteta koji te može naučiti kako dalje sa tim alatom i znanjem.
Što se tiče uslova i položaja muzike, muzičara i muzičke industrije u svim žanrovima, mislim da ne treba biti preambiciozan ili kritičan, i onda time upasti u patern frustracije, koji se lako nađe na putu. Treba se fokusirati na pozitivne aspekte, kojih ima mnogo i detaljno ih proučiti i koristiti, kao što sam ja to kao klinac iz Dunavske uradio.

Tvoj projekat oktet „Damir out loud”, koji si komponovao i producirao, integriše muzičke uticaje iz savremene evropske muzike i improvizacije u američki i tradicionalni i moderni džez. Možeš li reći nešto više o projektu i na čemu trenutno radiš?
– Posle vrlo uspešnog prvog izdanja „Graduation Day” koji je dobio sjajne kritike vodećih evropskih muzičkih časopisa i radija, i turneja po Evropi, ansambl je izdao drugi album „Earworm!” u februaru ove godine. Ploče su spremne, kao i par lepih koncertnih termina u 2021, ako ne budu pomereni zbog pandemije.
Jedan od najdražih nastupa sa ovim ansamblom bio mi je koncert u „Studiju b”, Beogradskog radija u januaru 2019, sa prenosom na srpskoj nacionalnoj televiziji i radiju. Posebno mi je bilo drago što je tonac na turneji i u produkciji drugog albuma moj dugogodišnji prijatelj Bojan Rajačić iz Zrenjanina, sada predavač na poznatom Institutu za studije zvuka SAE u Beogradu.

Album „Babylon orchestra”, na kojem si aranžirao tri pesme („Babylonia paranoia”, „Ruse kose” i „Mole chants”, kao i mnogo solo trube) proglašen je za najbolji u kategoriji muzike sveta na listi najboljih nemačkih albumskih izdanja. Kakve su tvoje impresije i na koju nagradu si najviše ponosan?
– „Babylonia paranoia” i „Mole chants” su moje kompozicije koje sam napisao, a ceo aranžman sam uradio za pesmu „Ruse kose”. Osim mnogo poznatih ljudi koji su doprineli albumu svojim kompozicijama, smatra se da je „Babylonia paranoia” najbolja i ona je prva na albumu. Izuzetno mi je drago što sam dobio tu pažnju, i pre svega, priliku da budem deo tako lepe, velike priče i nagrade.
Svaka nagrada mi je mnogo značila, od prve iz 1997. (Novi Sad, Susreti limenih duvača), pa do poslednje od pre par nedelja. Sve su se desile u „pravo” vreme – kao da su definisale moj dosašnji rad i ukazale na dalje korake. Takođe, svaka je bila velika i draga proporcijalno mom stadijumu u razvoju na kojem bi se nalazio u datom trenutku. Posle 20 i više godina bavljenja time možete zamisliti, a i čuti gde se sada nalazim… Ovo je, svakako, sve o čemu sam ikada sanjao.

Poslednjih nekoliko decenija muzika sveta (odnosno etno muzika ili world music) je u ekspanziji. Da li inspiraciju prilikom komponovanja pronalaziš u našim krajevima? U kojoj meri je popularna kod nas?
– Inspiraciju pronalazim u sebi, a to što sam iz Srbije direktno utiče na muziku koju pišem. Ostala iskustva, mesta prebivanja, putovanja po svetu i ljudi koje srećem i sa kojima sarađujem u poslednjih 15 godina oblikuju moju inspiraciju i bogate je uticajima. Baza mi je Balkan i na to samo mogu biti ponosan, što se često pokazalo kao vrlo korisno, ali i u nekim ređim slučajevima prilično frustrirajuće.
Sve su to male škole na kojima sam zahvalan. Mislim da je muzika sveta velikim delom nastala u našim krajevima i da je vrlo popularna. Vidite samo koliko hiljada ljudi okupljaju velika imena domaće scene za koje sviraju vrhunski muzičari sa Balkana. To jeste world music, ako je uopšte zahvalno stavljati muziku u okove određenog žanra.

Učestvovao si na raznim džez festivalima u Evropi, kao solista i sa raznim ansamblima. Da li će Zrenjaninci imati prilike da te čuju u skorije vreme?
– Još nemam datume za koncerte u Zrenjaninu, ali sanjam o tome da gostujem kao solista sa Zrenjaninskom filharmonijom na jednom od gala koncerata u centru grada, kada prilike dozvole. Ipak, Zrenjanin ima da ponudi mnogo bolje umetnike od novosadskih, beogradskih, ali i mnogih evropskih gradova, a koji mu se rado vraćaju, pa zašto to ne iskoristiti. Rado bih napisao kompoziciju posvećenu svom gradu za solo trubu i gudački orkestar ili Filharmoniju. Radujem se pozivu.

Koliko često posećuješ rodni grad?
– Dolazim redovno da vidim svoje roditelje, brata i rođake.I mnogo se radujem svakom dolasku.

Iva Isakov
Foto: Privatna arhiva