VITOMIR VUČENIĆ, HARMONIKAŠ IZ TOMAŠEVCA, NIJE TELEVIZIJSKA ZVEZDA, ALI GA ZNA CEO SREDNJI BANAT

Danju ore, a noću svira i peva…

I tokom ovih dana na obalama Tamiša, reke koja se brzo spušta sa Karpata, a onda se u našem delu Banata umiri, čuje se harmonika. To Vitomir Vučenić, nadaleko čuveni harmonikaš iz Tomaševca, svira za prijatelje i to samo preko nedelje, jer vikendom su svatovi. Sada je i predah u ratarskim radovima, inače bi neumorni svirač danju bio na njivi, a harmonika bi se rastezala samo noću. Dogodine će biti pola veka kako iskonski zaljubljenik u zemlju i muziku danju ore, a noću svira i peva.

SEOSKI I ŠKOLOVANI UČITELJ
Kad mu je bilo sedam godina Vitomir Vučenić je od oca na poklon dobio harmoniku. To nije bilo slučajno, svi sa majčine i očeve strane bili su nadareni sluhom, a neosporan talenat je primećen i kod Vitomira još u ranom detinjstvu.
Na poduku za sviranje harmonike išao je najpre u susedni Botoš da uči kod samoukog harmonikaša kome će brzo da postane kolega. Onda je četiri godine išao u Beograd na poduku kod čuvenog i učenog muzičara i pedagoga Đurice Ćirkovića sa Banovog Brda.
– Imao sam jednog seoskog i jednog školovanog učitelja – veli danas Vita i dodaje da je prvo osnovao rok sastav „Smer”.

Vučenići su nekada bili siromašni. Imali su svega tri jutra zemlje. Majka je donela u miraz još deset. Malo, ako se živi samo od zemlje. Vita se iz roka vratio narodnjacima, a stalno je vodio računa da svira muzički vredne pesme i po tome ga je publika cenila. Prvi orkestar s kojim je svirao bio je ciganski, iz Botoša.
Prvu svadbu, koja se održavala u komšiluku, svirao kad mu je bilo trinaest. Odlično se svega seća. Bilo je desetak svatova, ženio se siromašak. Tada se na veseljima obrtalo pedesetak pesama.
Svirao je po raznim banatskim selima. Nekada je bio običaj da se kum prati kući. U Idvoru su stavili visoke merdevine s jedne i druge strane i terali muziku da u isto vreme svira i da se penje preko ograde. Nekada su svadbe trajale i po tri četiri dana. Kod nekih Kiferovih, najbogatijih u selu Samošu, svirao je od srede do utorka sledeće nedelje.

„LOLA” ZLATNI RUDNIK
– Svakako su nas mučili, a valjda nije bilo onog koji, kad bi naručivao pesmu, nije komanodvao muzikantima da se ne popnu na stolicu. U Melencima su dovezli u svatove dve traktorske prikolice, jednu su napunili vodom i u nju stavili čamac. U čamcu su sedeli kum i mladenci. Mi smo bili u prikolici iza. Kum je vešao novčanice na udicu na dugom štapu i na taj način stavljao ih na instrumente, a mi smo svirali i pokušavali da se podmetnemo dok je novac leteo tamo-amo na udici jer je „pecaroš” sedeo u zaljuljanom čamcu – kaže Vitomir.
U svatovima kod Đure Cincara u Melencima su sviračima tamburaškog orkestra sa harmonikom oko vrata vezali živu jagnjad dok su svirali. Jedva su izdržali, jaganjci su od savijanja i straha vršili nuždu pa su ih isprljali po celom telu. Pošto su obećali da će jaganjce njima dati na poklon posle svirke, tamburaš Žika Tilor tražio da je da mu stave dva jagnjeta na ramena i izdržao.
Od 1987. do 1994. kafana „Lola” u Zrenjaninu je bila zlatni rudnik. Sviralo se po celu noć. Bilo je to vreme naše neverovatne pevačice Vere koja je došla s juga i bila izuzetno popularna.
Od deset svatova kojima je svirao na početku karijere, nakon dvadesetak godina u Kumanu je bilo hiljadu zvanica. Kad je poznati mesar iz ovog sela, Brane Nosonjin ženio sina, probrani gosti seli su u fijakere kojih je bilo pedeset u svečanoj koloni. Vita je tada prvi put nastupao u svatovima u kojima su svirala tri orkestra na smenu, a od srede do srede razvozio ih je na odmor specijalni kombi.

ZARADIO I TRIHINELU
– Kum i ja jašili smo na po jednom magarcu, glavni svat je plaćao, a ja sam svirao i ispraćaj je trajao satima. Para pun kofer od harmonike. U Kumanu, selu poznatom po pivopijama, u tim svatovima popijena su dva šlepera piva koje se prvi put pojavilo u pakovanju 0,3 litra.
U selu Dobrica kod Alibunara svirao je dok je stočar Đura muzao ovce. Onda je s magarcem upregnutim u fijaker vozio mleko do otkupne stanice, a pratili ga muzikanti jer je gazda tako želeo.
Vita je do svoje 34 godine samo svirao, a onda je počeo i da obrađuje zemlju. Baš od svirke povećao je imanje i morao je više da mu se posveti. Od tada malo spava jer danju je na njivi, a noću svira. Nekada se i više zarađivalo od pesme i sviranja.
– Nemam šta da krijem. Poznati biznismen Mirko Vučurević nas je zvao dan posle slavlja u kome je ženio sinovca. Još uvek ga je držalo oduševljenje našom svirkom i kad je bio potpuno trezan častio nas je sa po četiri hiljade maraka. A nekad bakšiša nema ni dinara – osvrće se harmonikaš na svoju plodnu karijeru.
Na svirci kod pomenutog mesara jednom drugom prilikom zaradio je trihinelu, a razboleli su se i drugi gosti. I to je cena ovog posla, nekada zaradiš bolest.
Kod Dragana Todorova Pekara što u Tomaševcu ima pekaru „Tamiška lađa”, a na Tamišu čardu sa etno-parkom, često svira za njega i njegove prijatelje, dok reka lenjo teče prema Dunavu i svojim koritom nosi stihove. Život brzo prolazi.
Svi ga poznaju, a nije na TV, to je uspeh. U njegovom orkestru koji je imao ime samo dok je bio rokerski, danas svira Goran Lukić, kontrabas iz Zrenjanina, Milan Dubajić iz Žitišta, gitara, Igor Adamov, prim iz Melenaca i on. Harmonikaš…

  • KAD POČNEM ARIJU, SETIM SE TEKSTA…
    – Znam deset hiljada pesama. Nikad nisam odbio naručenu pesmu, zato što ne znam da je sviram. Melodiju znam sigurno, a može da se desi da sam zaboravio ceo tekst. Kad počnem ariju setim se bar dve tri strofe. Tako je to kod muzičara – priča Vita.
    Jedan bekrija mu se jadao dok ga je kitio hiljadarkama. Bolje da daš đavolu nego da on sam dođe po svoje. Supruga mu je ceo život bila najveća podrška. Dve ćerke su se školovale i otišle. Sin je ostao na selu. Ima snajku iz Trstenika. Hvali je, rodila mu je unuka.

Đ. ĐUKIĆ,
NOVINAR LISTA „POLITIKA”