DRAMSKA PEDAGOŠKINJA SMILJANA TUCAKOV O SVOM RADU, TEATRU I STVARALAŠTVU NAJMLAĐIH

Mladima ne nedostaju saveti već ljubav i podrška

Nedavni Festival profesionalnih pozorišta Vojvodine bio je prilika i da se podsetimo nekadašnjih stvaralaca zrenjaninskog teatra. Među njima je Smiljana Tucakov. Skoro 25 godina bila je organizatorka Dramske scene Narodnog pozorišta „Toša Jovanović”, gde se zaposlila 1988.
Smiljana Tucakov je nakon završenog Defektološkog fakulteta u Beogradu postala specijalni pedagog za rad sa mentalno nedovoljno razvijenim osobama. Specijalizirala se za reedukatora psihomotorike. U okviru neformalnog obrazovanja ima zvanje dramskog pedagoga i interkulturalnog trenera. Spoljna saradnica Doma mladosti postala je 1973. gde je volonterski radila sa decom i mladima. Bila je i stručna saradnica u Opštinskom veću Saveza sindikata za oblast kulture i amaterizma.
Poslednje 23 godine požrtvovano vodi CEKOM – Centar za kreativno odrastanje i multikulturalnu saradnju. Kroz njen „Radio vrtić”, za 11 godina i 624 emisije, mnogi polaznici su od malih nogu sticali ljubav prema umetnosti.

Po čemu pamtite dane provedene u zrenjaninskom pozorištu?
– Rad u pozorištu je bio veliki izazov. Ogromna sreća je što sam imala mentore koji su mi mnogo pomogli da upoznam kako teatar mora i može da funkcioniše. Veliku zahvalnost dugujem reditelju Radoslavu Zlatanu Doriću i prvakinji drame Gordani Vinokić. Ne samo da su me naučili poslu, već su uspeli da probude u meni najlepša osećanja i ljubav prema pozorištu. Imala sam izuzetnu saradnju i sa ostalim zaposlenima, pre svega glumcima i tehnikom. Osećali smo da pripadamo jedinstvenom kolektivu koji je stvarao i živeo teatar u pravom smislu. Dramska scena je imala jak ansambl i glumce različitih generacija. Reditelji su mogli da postavljaju razne komade.
Spomenuću Sulejmana Kupusovića, kao i Đorđa Vojnovića, koji je kao muzički urednik Radio „Zrenjanina” uradio sjajan izbor numera za pozorište. Dorić je režirao „Ludu kuću” i „Veliki mak”. „Bogojavljenskom noći”, posle 30 godina, vratio je Šekspira na scenu našeg teatra. „Izbiračicu” je postavio Stevo Žigon, „Četvrtu sestru” Radoslav Milenković, „Ukroćenu goropad” Kokan Mladenović, „Heroja nacije” Egon Savin. Obrada Sofoklove „Antigone” Ljuboslava Majere za sve je bila veliki izazov.
Kako ste pokrenuli „Radio vrtić” i po čemu ga pamtite?
– To je pre svega bilo igralište za decu predškolskog i mlađeg školskog uzrasta. Studio Radio „Zrenjanina” je postajao mesto gde smo maštali, upoznavali svet i ljude oko sebe kroz priče, poeziju, muziku, sopstvene tekstove. Crtali smo, svirali, istraživali sve što nas je zanimalo, putovali i družili se. Po evidenciji, u prvih pet godina emitovanja bilo je uključeno preko 6.500 mališana. Svaka emisija je imala temu koju su deca određivala. Počinjala je dijalogom koji je pisao Radivoj Šajtinac. „Radio vrtić” je ispunjavao naše živote na najlepši način. Danas se deca i mladi malo druže, a odrasli ih podstiču (uslovljeni raznim problemima i sistemskim rešenjima) na individualizam i takmičenje u pogrešnom kontekstu. Pokažimo im da ih volimo onakvima kakvi jesu.
Kako je 2000. nastao CEKOM?
– Čim je Vrtić ukinut, brojna deca prihvatila su da se uključe u rad CEKOM-a. Angažovali smo ih u različitim umetničkim radionicama. Konačni rezultat bile su pozorišne predstave. Za 23 godine smo se razvijali, upoznavali teatar i istraživali ga. Pripremali smo i izvodili mnoge komade. Stekli smo puno prijatelja u zemlji i inostranstvu. Sve je bilo praćeno divnim druženjima. Ideja je pokrenuta baš u Zrenjaninu jer je naš Grad poznat po dugoj tradiciji pozorišnog života. Cilj CEKOM-a je da doprinese vaspitanju i pravilnom razvoju dece i mladih, pruži im mogućnost da kvalitetno provode svoje slobodno vreme u oblasti umetnosti, ali i da nastave pomenutu tradiciju i ostave lični pečat za budućnost.
Koje projekte i nagrade CEKOM-a biste izdvojili?
– Sve što ću u okviru ovog pitanja reći, veoma je važno za decu, roditelje, odrasle, a posebno za naš Grad koji treba da prepozna značaj ovakvog načina rada. Mnogo je nagrada i priznanja za predstave, glumce, režiju, scenografiju, kostim, originalnu muziku i songove, kolektivnu igru i sve su nam jednako važne. „U potrazi za Malim princom” poslednja je predstava koju smo uradili sa najmlađima. Rezultat je radionica kreativnog dramskog procesa. Sa njom smo učestvovali na 65. Smotri scenskog stvaralaštva dece Vojvodine „Majski susreti”, gde smo dobili priznanje za inovativni scenski jezik. Komad „Svi ti usamljeni ljudi” spremila je starija grupa. Temu smo prepoznali kao veoma važnu i želimo da se o njoj više govori, pogotovo među mladima.
Kako gledate na trenutno stanje u kulturi u Zrenjaninu?
– Pratim, naravno, a odraz je stanja u državi. Šire ne bih komentarisala.
Šta savetujete omladini?
– Mladima ne nedostaju saveti već ljubav i podrška.

Miroslava Malbaški