Dug nije dobar drug!

Piše: dr Dejan Molnar,
vanredni profesor na Ekonomskom fakultetu u Beogradu

Ekspanzivna fiskalna politika (povećanje budžetskih izdataka) je najbitniji instrument za ublažavanje negativnih efekata pandemije. Tako je i u Srbiji – u ponedeljak (1. novembra) počela isplata po 30 evra za više od 5,7 miliona građana u okviru trećeg paketa pomoći države. Ova mera će koštati oko 170 miliona evra. Važno je razumeti da će taj iznos doprineti budžetskom deficitu u ovoj godini, i da će se „preliti” u javni dug, koji ćemo mi i/ili buduće generacije otplaćivati sa kamatom.
Izvesno je da će uskoro svim državama sveta u predstojećim godinama javna (državna) potrošnja, deficit budžeta, kao i nivo javnog duga biti znatno iznad standarda koji su važili pre pandemije. Ukupan globalni (svetski) javni dug je dostigao nivo od skoro 100% u odnosu na globalni BDP. Prosek za države Centralne i Istočne Evrope u 2020. godini iznosio je oko 57,3% BDP-a, a za države Zapadnog Balkana oko 66,2%. Udeo javnog duga u BDP-u je na kraju 2020. godine u Srbiji zabeležio nivo od 57,4%.
Situacija u oblasti javnih finansija će, na kratak rok, zavisiti pre svega od stope vakcinacije i (ne)uspeha da se suzbije pandemija. Ako se ona ne rasplamsa, stvoriće se uslovi za privredni oporavak i jačanje poreske baze, a to je najbolji način da se obezbede budžetski prihodi. Suprotno tome, novi talasi pandemije će uzrokovati dodatnu neizvesnost i nedovoljan privredni rast. Manji obim BDP-a znači i manju poresku osnovicu. Ako se privreda ne oporavi, sve više ljudi bi mogao da ostane bez posla i primanja, čime će se ugroziti finansijska stabilnost.
Dva su osnovna razloga za to: ti ljudi neće moći da izmiruju svoje obaveze prema poveriocima/bankama i kao ugrožena grupa (nezaposleni, siromašni), oni će u dobroj meri biti na teretu državnog budžeta (povećana socijalna i druga davanja).
U pogledu visine javnog duga bitne su sledeće činjenice. Prvo, očito je da pandemija nameće nove potrebe i standarde i da to ne može da se izbegne. Drugo, „dug nije dobar drug”, tako da treba biti izuzetno obazriv prilikom novih zaduživanja i to u svim aspektima – iznos, valuta, kamatna stopa, rok otplate, svrha zajma i dr. Treće, visina obaveza (apsolutna i/ili relativna) ne mora biti ključna, ukoliko se pozajmljena sredstva koriste za produktivne i korisne svrhe, koje će u budućnosti obezbediti privredni rast, novo zapošljavanje i povećanje poreske osnovice.
Dinamiku rasta BDP-a će u znatnoj meri opredeliti kvalitet javne potrošnje. Ukoliko se troši za razvoj infrastrukture i delatnosti koje mogu da obezbede buduću međunarodnu konkurentnost privrede, onda se zaduživanje može smatrati opravdanim.
Najvažnije je da se ne ugrozi tzv. fiskalni prostor, odnosno mogućnost da se poveća državna potrošnja i/ili da se smanje poreske stope za privredu i građane u slučaju da okolnosti to budu nalagale (eventualne prirodne katastrofe, nove pandemije i sl.). Održivost duga znači da će budući kreatori ekonomske (i fiskalne) politike moći da reaguju na buduće šokove do kojih bi moglo doći. Održiva pozitivna stopa rasta BDP-a je „ključ” za rešavanje ovog pitanja.
Preporuka je da se vodi tzv. kontraciklična fiskalna politika – da se štedi u onim godinama kada je ekonomska situacija povoljnija, kako bi moglo da se troši više u onim periodima kada okolnosti budu manje naklonjene.