MUZIČKI PUT VIOLINISTKINJE SNEŽANE AĆIMOVIĆ OD SRBIJE DO ITALIJE JE TRNOVIT, ALI DRAGOCEN

U avanturu je krenula sa violinom na leđima

Nakon završene Muzičke škole „Josif Marinković”, violinistkinja Snežana Aćimović iz Sečnja diplomirala je na Akademiji umetnosti u Novom Sadu, a potom završila dva mastera violine, u Srbiji i Italiji. Ljubav prema muzici rodila se uz sestru Slađanu, dok je pevala uz kompozicije koje je izvodila na klaviru. Iako su roditelji mislili da će krenuti sestrinim putem, opčinjena sviranjem Vanese Mej zaljubila se u violinu. U muzičku školu krenula je sa sedam godina, a trenutno pohađa master studije viole na Konzervatorijumu „Đuzepe Tartini” u Trstu. O inspiraciji, obrazovanju i muzičkim iskustvima popričali smo sa mladom umetnicom.

Kako je izgledao put od Sečnja do Trsta?
– Školovanje nije bilo nimalo lako, jer potičem iz malog sela gde je putovanje autobusom znalo da bude iscrpljujuće. Veliku podršku imala sam od lokalne zajednice, a naići na razumevanje u teškim vremenima, kada kultura, nažalost nije prioritet, zaista je velika stvar. Školovanje u Zrenjaninu i Novom Sadu je za mene bilo od velikog značaja, jer sam imala sreću da sarađujem sa divnim pedagozima koji i danas iznedruju kvalitetne muzičare. Sada se nalazim u Trstu, gde se dalje usavršavam, tako da mogu da kažem da je put bio trnovit, ali dragocen.


Zašto Trst?
– Tata Milenko mi je kad sam bila mala pričao o ovom gradu. Nakon završenih osnovnih studija, razmišljala sam šta dalje i na predlog prijateljice Ivane, koja je tamo bila student gitare, odlučila sam da polažem prijemni i van zemlje. Kada sam otišla, prvi utisak je bila lepota života i stvaranja u gradu pored mora, što mi je, zbog tatinih priča, bila velika želja.

Koja su nova iskustva i prilike koje ti je pružio Konzervatiorijum?
– Na samom početku sam uočila razliku u osnovnim mogućnostima za rad u jednoj instituciji, koji su bili na višem nivou u odnosu na Srbiju. Moj rad i talenat je na sreću naišao na podršku profesora koji su na svaki način gledali da mi pruže šansu da sviram što više. Imala sam priliku da nastupam kao prva violina u mnogobrojnim kamernim ansamblima, kao koncertmajstor na manifestacijama vezanim za ustanovu i njeno predstavljanje u zemlji i inostranstvu, kao solista uz pratnju orkestra ili klavirsku pratnju sestre. Ostvarila sam saradnju i sa Departmanom za elektronsku muziku, gde sam izvodila dela mladih kompozitora i učestvovala u njihovom stvaranju.

Koliko se razlikuju violina i viola?
– Razlike između dva instrumenta su uočljive, viola mi pomaže da dođem do željenog zvuka na violini za kojim, u skladu s delima, tragam. Odlučila sam da studije nastavim usavršavanjem na violi. Potrudila sam se da spremim prijemni ispit, kako bih mogla da boravim bez problema u Italiji.

Šta te svakodnevno motiviše da napreduješ?
– Sestra Slađana, koja se kao klavirska saradnica usavršava na istom Konzervatorijumu, mi je najveća podrška. Imati sestru kraj sebe u novoj sredini nešto je neprocenjivo. Naša majka Gorana živi u Sečnju, iako smo daleko, njena reč i razumevanje nam mnogo znači. Moja velika motivacija i inspiracija su vrlo često sasvim obični ljudi iz svih delova sveta koje upoznajem svakog dana. To mi daje snagu da istrajem na putu koji sam odabrala još kao devojčica, svirajući kobajagi ispred televizora uz Vanesu Mej.

Na koji način se usavršavaš kao umetnik?
– Usavršavam se svakodnevnim vežbanjem oba istrumenta, naročito na klavirskim probama sa sestrom, jer smo jedna prema drugoj jako iskrene. Trudim se da sarađujem s kolegama. Kada muziku delite sa prijateljima iz iste profesije do čijeg mišljenja i razmene muzičkog tumačenja vam je stalo, to je onda jedan od najjačih okidača da pružimo ono najbolje što nosimo u sebi.

U kojim sastavima sviraš?
– Osim dua sa sestrom, nemam druge stabilne ansamble. Na mnogobrojne pozive se odazivam uvek punog srca, ali to su ansambli koji funkcionišu samo po projektima. Neki od njih su orkestar „Buzoni”, Filharmonija grada Monfalkonea, orkestar „Sipers”…

Kakve uspomene nosiš sa turneja?
– Ceo život ću pamtiti koncert u Minsku (Belorusija), gde sam nastupala kao solista uz pratnju gudačkog orkestra pred 10.000 slušalaca. Sa kamernim ansamblom svirala sam na svetskom Festivalu nemog filma. Putem savremene tehnologije LOLA sarađivala sam sa Muzičkim univerzitetom u Beču, što je bio veliki izazov. Od kraja 2018. i početkom 2019. godine imala sam priliku da, kao član filharmonijskog orkestra iz Bona (Nemačka), učestvujem na turneji po Kini. Posetiti 30 gradova i 30 koncertnih sala jedne tako ogromne zemlje je nešto divno što doživotno ostaje u sećanju. Kina je magična zemlja koja mnogo ulaže u kulturu, što je za svaku pohvalu.


Koja je razlika u muzičkom obrazovanju u Italiji i kod nas?
– Ponosna sam i srećna što mogu da kažem da je naše muzičko obrazovanje i te kako na zavidnom nivou. Sva usavršavanja koja sam pohađala i koja trenutno pohađam, mogla sam lako da nadograđujem na kvalitetno postavljenu osnovu. U našoj zemlji, a pre svega u Zrenjaninu, ima plemenitih i posvećenih profesora koji se nesebično daju. Deca imaju mogućnost da besplatno krenu u muzičku školu već od sedme godine. U Italiji, sa druge strane, na državne institucije dete može da uđe tek sa 12 godina, što je za naš poziv prilično kasno, dok za raniji uzrast postoje samo privatni muzički centri.

Kako bi opisala svoj život van Srbije?
– Kao jednu veliku avanturu u koju sam krenula s violinom na leđima i koferom. Iako sam bila odvojena od porodice, s uklapanjem u novu srednu nisam imala problema, jer sam od početka govorila italijanski jezik. Osim porodice, najviše mi je nedostajala naša kuhinja. Svaki slobodan trenutak koristila sam da provedem s prijateljima. Studenti koji su vremenom dolazili iz inostranstva bili su, kao i ja, daleko od kuće. Vremenom smo shvatili da smo zapravo mi jedni drugima porodica. Tako su nikla prijateljstva koja mi mnogo znače.

Kakve uspomene te vežu za Zrenjanin?
– Kada pomislim na Zrenjanin, setim se Miletićeve ulice, gde sam godinama čekala autobus za Sečanj, Muzičke škole, Kulturnog centra… Za grad me vežu jako lepa i bezbrižna sećanja. To je mesto gde sam provela svoje osnovnoškolske i srednjoškolske dane.

Jovana Šormaz
Foto: privatna arhiva