Ne mare za pravopis

Piše: Ljiljana Bailović

Zahvaljjujući državnom projektu ažuriranja adresnog registra u Republici Srbiji, i na području Grada Zrenjanina su neke ulice po prvi put dobile „prave” nazive, sa urednim brojevima kuća koje se tu nalaze. To je lepo – valjda od sada nećemo imati improvizovana imena kao što je Novi red, na primer. A korisno je, jer će poštarima olakšati posao (čim se naviknu na novi adresar).
Gradska administracija nas je izvestila da je, u saradnji sa mesnim zajednicama, Komisija za dodelu naziva ulica Grada Zrenjanina utvrdila predloge, tako da ćemo imati čak 134 novoimenovane ulice! Sledi i objašnjenje: radi se, uglavnom, o delovima ulica koji se nadovezuju na već postojeće i do sada nisu bili adekvatno obeleženi… Vidi se da je ažuriranje adresnog registra u Republici Srbiji inspirisalo i pokrenulo ljude, navelo ih da se pozabave i lokalnom tradicijom i istorijom, kako bi ovaj posao bio dobro završen, a i dobro prihvaćen u dotičnim mestima, među komšijama koje tamo žive.
Dakle, odlično je ako su predlagači konsultovali same žitelje, istoričare, pamtiše lokalnih priča. Ali, nije dobro što nisu pregledali malo i pravopis. Da jesu, da su im u glavi svežija pravila kojima se rukovodi srpski jezik, ne bi im se desilo da, na primer, predlože nove nazive ulica za Taraš kao što su, citiram, „Dostanić Vase, Brusin Obrada i Berčeg Evgenija Gene”, kao što nas izveštava tekst objavljen na sajtu Grada.
Da se razumemo, nema sumnje da su sva predložena imena zaista i vredna pamćenja, i nije u njima problem. Ali pravopis srpskog jezika određuje da se piše prvo ime, pa onda prezime. Zato je Komisija morala predložiti da rečene ulice budu Vase Dostanića, Obrada Brusina i Evgenija Gene Berčega. I ne sme se pribeći izgovoru „to je svejedno” ili „nije važno”! Važno je – osim ako nam je svejedno ako se jezik kojim govorimo, izvitoperi i preobrazi u birokratski govor. Zar nismo, sa najviših i najznačajnih mesta u ovoj zemlji, započeli borbu za očuvanje srpskog jezika?!
Zanimljivo je da se ista Komisija pobrinula da, na primer, Stajićevo dobije ulicu po imenu osnivača sela, paroha Save Stajića, a i Ulicu kralja Petra Karađorđevića – očito je da za „stara imena” znamo kakav redosled treba da bude. Ali ga se često ne pridržavamo, jer o jeziku ne vodimo računa.
Ako Komisija predloži pogrešan redosled i takav se predlog usvoji, pa se to još i napiše na zvaničnim tablama koje će vlast postaviti u novoimenovanim ulicama – to će biti kao da smo zvaničnim pečatom (i peticom u dnevniku) overili nečije neznanje.