Produktivnost rada ulagačima bitnija od niske zarade

Piše: dr Dejan Molnar,
docent na Ekonomskom fakultetu u Beogradu

Na nivou Evropske unije primenjuje se jedinstvena metodologija za praćenje troškova rada od 2000. godine. Posle više od jedne decenije, ovo istraživanje prvi put je organizovano i u Srbiji, a obavlja se svake četiri godine. Ukupni troškovi rada se najčešće računaju po času izvršenog rada. Dobijeni podaci pružaju uvid u stanje i strukturu troškova rada na domaćem tržištu rada i omogućavaju njihovo poređenje u međunarodnim okvirima.
Prosečni troškovi rada po izvršenom času rada u 2016. godini u našoj zemlji su iznosili 5,03 evra (u bruto izrazu). Prosek za EU-28 (2017. ) iznosi 23,1 evro, dok po pojedinim, odabranim zemljama troškovi rada po času (u bruto izrazu u evrima) iznose: u Bugarskoj 5,2, u Češkoj 9,9, u Slovačkoj 10,3, u Hrvatskoj 8,7, u Sloveniji 16,9, u Mađarskoj 7,5, u Poljskoj 6,9, u Rumuniji 5,6, u Austriji 29,7, u Nemačkoj 32,1, u Holandiji 34, u Francuskoj 33,4, u Švedskoj 29,1, u Danskoj 39,7…
Jedan od pokazatelja troškovne konkurentnosti radne snage su jedinični troškovi rada (JTR). Izračunavaju se kao količnik troškova rada (bruto zarada po zaposlenom) i produktivnosti rada, pri čemu se produktivnost rada dobija kao količnik BDP-a i broja zaposlenih radnika. To su, dakle, prosečni troškovi rada po jedinici autputa. Porast JTR ukazuje na smanjenje troškovne konkurentnosti radne snage, i obrnuto, njihovo smanjenje znači da se konkurentnost radne snage (u pogledu cene rada) povećala. Porast JTR je indikacija da je rast zarada bio brži od rasta produktivnosti, dok smanjenje JTR ukazuje da je rast produktivnosti bio iznad rasta zarada. U Srbiji su, jedinični troškovi rada u odnosu na 2014. godinu porasli za više od osam odsto.
Potencijalne investitore, pored informacije o tome koliko košta radna snaga, zanima i „druga strana medalje”, a to je šta mogu da dobiju od angažovane radne snage u pogledu doprinosa proizvodnji, odnosno kolika je produktivnost zaposlenih radnika.
Zaključak koji se nameće jeste da iako su prosečne zarade i našoj privredi niske, produktivnost rada angažovanih radnika je na još nezavidnijem nivou. Kod nas je u kontinuitetu prisutan pritisak na povećanje zarada, bez odgovarajućeg rasta produktivnosti rada. Tome je u velikoj meri doprineo nivo i rast zarada u javnom sektoru. Prostor za povećanje zarada treba tražiti isključivo u povećanju produktivnosti rada, a to pretpostavlja modernizaciju proizvodnih procesa, veću tehničku opremljenost rada, bolju organizaciju, više znanja itd. Investicije odlaze tamo gde postoji obrazovana i kvalifikovana radna snaga, koja ima znanje, kompetencije, sposobnosti i veštine da doprinese stvaranju nove vrednosti. To se investitorima isplati. Obrazovani radnik je za ozbiljne investitore bolji od jeftinog. Održivi privredni rast (i razvoj) zahteva konkurentnu radnu snagu, te je danas najvažnije ulagati u obrazovanje, istraživanje i razvoj…