ROĐENDANSKI INTERVJU: MIHALJ BELOVAI – NEKADAŠNJI GLAVNI I ODGOVORNI UREDNIK LISTA

Uvek na istoj liniji sa čitaocim

Pedesetih godina prošlog veka pojavila se ideja da se formira glasilo koje će sugrađane informisati o dešavanjima u gradu. Tako je 1. novembra 1952. godine osnovan list „Zrenjanin”. Poverenje u vođenju novina ukazano je Mihalju Belovaiu, koji 1956. godine postaje prvi profesionalni urednik. Karijeru je započeo u novinama „Mađar so”(Magyar Szó) i radiju „Novi Sad”. Glavni i odgovorni urednik „Zrenjanina” bio je sedam godina, a kasnije i prvi čovek radija.
– Nakon četiri godine novinarskog rada u Novom Sadu, vratio sam se u rodnu Tordu. Kada je tadašnje političko rukovodstvo čulo da je profesionalni novinar na čelu zadruge odmah su me pozvali da preuzmem list. Premišljao sam se, jer sam do tada pisao samo na mađarskom jeziku, a u to vreme nisam dobro znao srpski. Prihvatio sam ponudu. Todor Malbaški, profesor Više pedagoške škole, veliki erudita i kulturni radnik, bio je prvi glavni urednik. Posle njega na to mesto došao je Milorad Pavlov, direktor jedne osnovne škole, a zatim ja – prisetio se naš sagovornik. Devedesetčetvorogodišnji Mihalj Belovai za naš list priča o sećanjima o počecima novinarstva u Gradu, životu novinara, odnosu sa čitaocima i istoriji Lista.

Kako ste počeli da se bavite novinarstvom?
– Kada sam bio maturnat ekipa novina „Mađar so” (Magyar Szó) došla je u gimnaziju u potrazi za đacima koji lepo pišu. Profesori su izdvojili nekoliko nas, ali ja sebe nisam video kao novinara. Upisao sam elektrotehniku, ali nisam mogao da nastavim studiranje iz finansijskih razloga. Znao sam da posao mogu da nađem u „Mađar sou”, otišao sam u Novi Sad i zaposlio se kao novinar – saradnik.
Kako je izgledala redakcija kada ste počeli da radite?
– Do mog dolaska jedina zaposlena bila je službenica, čiji je posao bio da sakuplja oglase, pretplate, reklame i sl. Svi ostali bili su dobrovoljci, a najviše priloga davali su dopisnici „Dnevnika”, „Mađar Soa” i „Politike” iz Zrenjanina. Ubrzo smo zaposlili Aleksandra Vojvodića. On je bio hroničar gradskog života, a takvi tekstovi falili su listu. Tek posle nekoliko godina uzeli smo nove saradnike i tako postali prava redakcija.
U svakom selu imali smo honorarnog saradnika, a u opštinama srednjeg Banata dopisnike.
Koje teme su bile zastupljene?
– List je bio glavno glasilo Skupštine Opštine Zrenjanin i njegov zadatak bio je da prati njen rad. Tada je politički život bio bogat i imalo je o čemu da se piše. Za svaku odluku organizovani su zborovi na kojima se kolektivno diskutovalo, a mi smo to objavljivali. Pored toga, pisali smo i o problemima na koje su se sugrađani žalili. Nismo se mnogo bavili senzacijama, ja sam ih čak i izbegavao.
Kakav ste odnost imali sa čitaocima?
– Najviše smo komunicirali na zborovima radnih ljudi i građana. Tako smo uvek znali šta bar trećina čitalaca misli. Smatram da smo bili mnogo više u kontaktu sa njima nego današnji novinari. Sa ovog, dalekog, stanovišta mogu da kažem da smo bili značajan nosilac formiranja javnog mišljenja u gradu i okolini. Mnogo njih smatralo je da, ako ima neke probleme, treba da javi nama.
Dobijali smo mnogo pisama i razgovarali preko telefona. Građane su uglavnom tištili komunalni problemi, i tu su nas se plašili nadležni. Kada neko javi da negde postoji problem, npr. neka rupa, kada mi to objavimo već sutradan se rešava.
Kako je izgledao redakcijski život kada ste bili glavni urednik?
– Redakcija se često selila u to vreme. Najpre je bila u Bukovčevoj palati, kasnije na Žitnom trgu, zatim u centru grada. Ponedeljkom smo imali sastanak na kome smo analizirali broj koji je izašao i planirali sledeći.
U odnosu na današnje novinare, imali smo vremena i da isplaniramo i da uradimo, i da se zabavimo. Živeli smo kao porodica i jednom nedeljno išli na izlete u okolini. Imali smo saradnju sa drugim lokalnim novinama i međusobno se posećivali.

Koja su osnovna novinarska načela bila ’50 i ’60 godina prošlog veka?
– Želeli smo da budemo ozbiljni i da sve što napišemo bude tačno i provereno. Uvek smo bili na istim linijama sa građanima i zato su nam verovali. Čak su i u radnim organizacijama govorili da ako je „Zrenjanin” pisao o nečemu, to onda ne može da se pobije.
Neprijatnim situacijama bio sam izložen kada sam pisao o masovnim skupovima, konferencijama, sednicama skupštine, komiteta… Opština je uvek očekivala da ceo list bude o tome. Ponekad su nam zamerali što ne objavimo ceo zapisnik sa sednice, naročito oni koji su bili glavni diskutanti. Selekcija je bila osnovni problem novinara, i to nas je psihički često opterećivalo.
Kako gledate na novinarstvo danas?
– Mislim da je današnje novinarstvo dosta kvalitetno, ali da ne obezbeđuje dovoljan uticaj javnog mnjenja na odluke organa vlasti. Iako su ranije konferencije i zborovi bili dosta labilan oblik demokratije, na njima su mogla da se čuju različita mišljenja. Stavovi sugrađana bili su poznati, ako ni po čemu drugom, bar po onome što smo mi u novinama napisali.

Jovana Šormaz