Šta su i zašto su važni jedinični troškovi rada

Piše: dr Dejan Molnar, docent na Ekonomskom fakultetu u Beogradu
Jedan od pokazatelja troškovne konkurentnosti radne snage su jedinični troškovi rada (JTR). Pomenuti pokazatelj se izračunava kao količnik troškova za zaposlene u privredi (zarade zaposlenih) i produktivnosti rada (količnik bruto domaćeg proizvoda i broja zaposlenih radnika) u posmatranom periodu. Jedinični troškovi rada (JTR) su koristan indikator koji ukazuje na vezu između tržišta rada na kojem se formira cena rada (plata; nadnica) i privredne aktivnosti. Porast jediničnih troškova rada ukazuje na smanjenje troškovne konkurentnosti radne snage, i obrnuto, smanjenje JTR znači da se konkurentnost radne snage (u pogledu cene rada) povećala. Porast JTR je indikacija da je rast zarada bio brži od rasta produktivnosti, dok smanjenje JTR ukazuje da je rast produktivnosti bio iznad rasta zarada. Atraktivnost za ulagače u pogledu radne snage, kao faktora proizvodnje, u jednoj privredi postoji onda kada produktivnost rada raste brže od zarada zaposlenih, odnosno onda kada se jedinični troškovi rada smanjuju.
Potencijalne investitore, pored informacije o tome koliko košta radna snaga, zanima i „druga strana medalje”, a to je šta mogu da dobiju od angažovane radne snage u pogledu doprinosa proizvodnji (odnosno kolika je produktivnost zaposlenih radnika). Kakva je situacija u našoj zemlji, prema ovom bitnom pokazatelju?
Smanjenje produktivnosti rada tokom 2015. i 2016. godine u poređenju sa 2014. je za posledicu imalo porast JTR. Naime, u 2015. godini u odnosu na 2014, produktivnost rada je opala za 6,5%, uz blagi pad realnih zarada od 1,5%, što za efekat imalo rast JTR za oko 5,4%, dok su JTR u 2016. u odnosu na 2014. povećani za 6%. Posmatrano po sektorima, može se utvrditi da je konkurentnost radne snage, merene jediničnim troškovima rada, pogoršana i u onom delu privrede koji bi trebalo da predstavlja našu razvojnu polugu i jedan od naših izvoznih „aduta”, a to je prerađivačka industrija. U njoj su JTR u 2016. godini povećani za oko 4% u poređenju sa prethodnom, 2015. godinom.
Osnovni zaključak koji se nameće jeste da iako su prosečne zarade i našoj privredi relativno niske, produktivnost rada angažovanih radnika je na još nezavidnijem nivou. Prostor za povećanje zarada treba tražiti isključivo u povećanju produktivnosti rada, a to pretpostavlja modernizaciju proizvodnih procesa, veću tehničku opremljenost rada, bolju organizaciju i sl. Kada produktivnost rada bude rasla, tada ni povećanje zarada ne bi trebalo da bude pod znakom pitanja, jer nijedan poslodavac (bilo domaći, bilo strani) neće imati ništa protiv da radnike plati više, pod uslovom da njihov doprinos proizvodnji bude veći. Međutim, kod nas je u kontinuitetu prisutan pritisak na povećanje zarada, bez odgovarajućeg rasta produktivnosti rada. Tome je u velikoj meri doprineo nivo i rast zarada u javnom sektoru, pošto je država veliki (prema broju radnika koji zapošljava) i dobar (prema nivou zarada i uslovima rada) poslodavac, koji značajno konkuriše privatnicima na strani tražnje za radnom snagom.