SVETLANA TODOROVIĆ GVOZDENOVIĆ, PROFESORKA SRPSKOG JEZIKA I KNJIŽEVNOSTI

Đacima se često osporava sloboda

Priznanje za stručnost, metodičku i pedagošku obučenost i izuzetan uspeh u pripremi učenika za republička takmičenja nedavno je dodeljeno profesorki Zrenjaninske gimnazije Svetlani Todorović Gvozdenović. Nagradilo ju je Društvo za srpski jezik i književnost Srbije.
Profesorka Todorović Gvozdenović je studirala na Katedri za jugoslovenske književnosti i srpskohrvatski jezik Filozofskog fakulteta u Novom Sadu, gde je kasnije i masterirala. Deo školovanja provela je u Gracu, gde je upisala redovne studije slavistike na Karl-Franc univerzitetu. Za naš list ističe da časovi srpskog jezika i književnosti treba da imaju, pre svega, estetsku, vaspitnu i saznajnu poruku.
Gde pronalazite inspiraciju za predavanja i kako đacima približavate književne teme?
– Najveću motivaciju mi predstavlja činjenica da za četiri godine vidite kako iz klupe izlaze novi ljudi, hoću da verujem, spremni da se otisnu u sopstveni svet. Taj preobražaj i jeste svrha školovanja – pripremiti mlade da misle svojom glavom, da prihvate društvenu odgovornost. Ovo je večita goruća tačka našeg obrazovnog sistema. Srpski jezik i književnost jedan je od predmeta koji formiraju učenikovu ličnost. Kada je izbor književnih tekstova adekvatan, možemo očekivati obrazovne i vaspitne rezultate. Đaci vole diskusiju i problemska pitanja. Najdelotvornije je kada ih u dijalogu tretirate kao sagovornike koji imaju šta da kažu.

Šta smatrate najvećim problemom nastave jezika i književosti? Kakav je naš prosvetni sistem u poređenju sa drugima?
– Kada je reč o kompetenciji profesora i kapacitetima učenika, ne mislim da smo u inferiornom položaju, naprotiv. Naša osetljiva tačka jeste model prenošenja znanja. Primetno je da naši đaci nemaju dovoljno istraživačkog duha. Kao da im osporavamo slobodu koja je najdragoceniji činilac saznanja. Najprodubljenije i najtrajnije znanje jeste upravo ono koje učenik osvaja sam. Nastavnik je tu da podstakne, uputi i pripomogne. Neretko, znanje koje se stekne u školskoj klupi, ukoliko nije primenjivo, nema svrhu u neposrednom životu. Otuda čuveno đačko pitanje: „Šta će mi to?”. Naš je zadatak da im obrazložimo značaj i upotrebnu vrednost saznanja.
Druga slaba tačka u tom sistemskom lancu jeste nedostatak svesti o značaju uloge profesora. Danas se on doživljava kao čarobnjak koji ima zadatak da ispravi sve krive, da vaspitava, poučava, usmerava, saoseća, zabavlja, odobrava, prašta, počinje ispočetka. Nastavnik preuzima uloge koje mu slabosti društva, porodice, ekonomije, devalvacija kulture, stavljaju na teret. Taj položaj mu oduzima pravo da bude potpuno profesionalan i delotvoran.
Da li bi se neka od dela zrenjaninskih stvaralaca mogla naći u čitankama?
– Svakako. Proza Ivana Ivanjija o ratu i pogromu Jevreja (i ne samo Jevreja) podiže svest o poštovanja života. Ne smemo zanemariti ni autore iz familije Šajtinac, pisca „Petrogradske prašine” Vojislava Despotova, Tibora Varadija kao ni Zorana Slavića i eseje dr Natalije Ludoški. Stvaralaštvo Todora Manojlovića ipak zahteva čitalačku zrelost, što nam ne stoji na putu da đake upoznamo i sa njegovom neospornom književnom veličinom. Reformisani program proširio je uvid u tradicionalne i savremene književne tokove, ali je istovremeno učenike do jedne mere opteretio i pomalo zabunio. Preambiciozno je zastupljeno mnogo autora koji nisu u dovoljnoj meri u saglasju sa potrebama i očekivanjima učenika koji tek stasavaju.
Kakav treba da bude program za srednju školu?
– Smatram da su čitanke koncipirane po modelu evropocentrizma i dominacije „muškog pera”. Neki tekstovi, iako izvanredni, postaju anahroni, posebno kada je u pitanju tema Drugog svetskog rata. I dalje nemamo zastupljeno žensko autorstvo u dovoljnoj meri. Sadržaji srednjoškolskog programa moraju biti oslobođeni glorifikacije i ideologizacije ma kog društveno-političkog koncepta, religijskog opredeljenja, ili prenaglašenog ateističkog pogleda na svet. Profesor je u obavezi da svoje pripadanje zadrži za sebe i da dozvoli učeniku da samostalno izabira socijalni milje, političke stavove, da ispoveda izabranu veru ili ostane ateističke orijentacije. Odnos prema nasleđu je nešto drugo. Poznavanje tradicije je najsigurniji put za razumevanje savremenog doba.

Miroslava Malbaški