Ženim se

Piše: Ljiljana Bailović

– I, kad se ženiš?
– Ženim se na proleće…
Eto, to je pravilna upotreba glagola (o)ženiti se. Kad se govori o sebi, taj glagol je u obaveznoj sprezi sa ličnom zamenicom sebe (se), jer je njegovo značenje: uzeti, naći, pribaviti sebi ženu. A ne, kao što to Vojin Ćetković (u TV seriji „Tajne vinove loze”) uporno ponavlja i vajka se: oženio sam Jelenu, nisam oženio Veru. Pa, naravno da nisi oženio ni Veru, ni Jelenu – jer bi to značilo da si ti Veri, ili Jeleni, obezbedio ženu! Što je – u datoj situaciji muško-ženskih (a ne nekih drugih) rodnih odnosa – potpuno netačna informacija, jer svako ko je gledao seriju zna da su i Vera i Jelena imale muževe, a ne žene.
Ali, izgleda da se mi, danas, sve teže snalazimo u srpskom jeziku. Zaboravili smo kako se po padežima menjaju muška, a kako ženska imena i prezimena, pomešali smo vokativ i nominativ, a oženiti svoju ženu – postalo je uobičajeno. I sad, nakon prikazivanja ovako popularne serije, sa tako velikom gledanošću kao što je „Vinova loza” na RTS-u, bojim se da će svi pomisliti kako je oženiti svoju ženu steklo sasvim legitimnost. Jer, na široku javnost tako deluje televizija: to što se čuje sa malih ekrana, to mora da je ispravno. U suprotnom, valjda bi lektori popravili!
Međutim, lektori nisu ispravili. Ni urednici, ni pisci scenarija – niko kroz čije je ruke morao proći melodramski serijal, dok nije stigao pred gledaoce. A „Tajne vinove loze” potpisuju, ne jedan, nego čak tri scenarista! To su Mirjana Bobić Mojsilović, Iva Mitrović i Marko Popović. I nikom od njih, očito, nije zasmetalo što glavni junak Vuk želi da oženi svoju voljenu Veru, mada je, sticajem nesrećnih okolnosti, morao da oženi Jelenu!
Za mene, to znači da je srpski jezik došao u kritičnu fazu – kad ni ljudima koji se profesionalno bave pisanjem, nije više stalo do toga kako se koriste rečima, šta su značenja tih reči i kakvim se pravilima jezik uobličava. Sve mi se čini da je došlo vreme da srpski jezik izađe iz svoje kože i krene nekim drugim putem. Dok, kao engleski, recimo, ne odbaci većinu padeža, slaganja po rodu i broju – i, uopšte, bar većinu tih pravila zbog kojih mora da se uči na časovima i čitaju knjige. A kad se to najzad desi, biće lakše ne samo đacima, nego i piscima…