ZORAN SLIJEPČEVIĆ OD ZABORAVA ČUVA JEDAN OD NAJSTARIJIH ZANATA

Da je tkač biti lako, tkač bi bio svako!

Prva asocijacija na ćilim jeste vuneni tepih izrađen na razboju. Iako izvorno na Balkan dolazi sa Bliskog istoka, u našoj zemlji najpoznatiji je pirotski. Mnogi ne znaju da smo i mi, u Banatu, stvorili domaći, autentični, torontalski. Da bi se bilo koji od njih napravio potrebno je mnogo napora, rada, truda, pre svega strpljenja i veštine.
Ćilimarstvo je jedna od najstarijih radinosti, koju od zaborava čuva Zoran Slijepčević. Kako je za naš list ispričao, rodom je iz Prnjavora, a ovim poslom bavi se deceniju i po. Studije je započeo na Tehnološkom fakultetu u Zagrebu. Diplomirao je na zrenjaninskoj Višoj tehničkoj školi (VTŠ) i postao inženjer tekstilne konfekcije. Pre deset godina otvorio je sopstvenu radnju. Tada je od Ministarstva privrede dobio i sertifikat za stare i umetničke zanate.

TEŽAK I LEP POZIV
– Preslica je bila moja omiljena igračka iz detinjstva. Sećam se da je moja strina u podrumu stare kuće tkala. Koristila je predmete koji su meni, tada predškolcu, bili zanimljivi. Kasnije, kada sam otišao na fakultet, drugarica je imala u kući razboj. Tada se u meni probudila želja da nešto stvaram. Nakon diplomiranja znao sam fabrički deo, jer smo tokom studija imali predmet tkanje. Obrađivali smo vrste materijala, načine uvođenja osnove za različite preplete, tipove razboja. Sve se to odnosilo na velike, fabričke, ali mene je zanimao i zanatski deo od koga je, u stvari, sve i počelo. Čuo sam da ovde, u gradu, postoji obuka. Nisam se puno predomišljao. Otišao sam na kurs, položio ga i od tada sam tkač – ispričao je Zoran Slijepčević.
Prema njegovim rečima, za ovaj posao potreban je pre svega dobar i kvalitetan razboj, ali i prostorija u koju može da stane, jer je dosta glomazan. Nekada se materijal pripremao tokom cele godine. Sa druge strane, razboj se unosio krajem jeseni. Dobre tkalje su u zimskom periodu mogle da naprave svega jedan ćilim.

– To govori koliko je ovo težak, istovremeno i lep poziv. Pored veštine i ljubavi, onda, ali i danas treba izdvojiti dosta vremena. Ovakve predmete treba mnogo više ceniti, jer je u njih svaki majstor utkao i deo sebe – dodao je naš sagovornik.
Podsetio je i na istoriju ćilimarstva u našem gradu. O njoj je detaljno pisao istoričar, dr Ferenc Nemet, u svojoj knjizi „Torontalski ćilim” koja je i našem sugrađaninu dosta pomogla.

VUNA JE NAJBOLJA
Slijepčević je ispričao i šta se još pravilo, koji materijali su korišćeni i koji su osnovni elementi procesa. Pored ćilima izrađivali su se odevni predmeti i delovi pokućstva. Da bi se dobila tkanina, postoje dva sistema koja se međusobno ukrštaju; to su niti osnove i potke.
– Prilikom uvođenja osnove bitno je da je ona dobro upredena, jaka i da ne puca, jer je tokom procesa konstantno napregnuta. Obično se za nju koriste pamučni ili vuneni materijali, dok kod potke izdržljivost nije toliko bitna i može se upotrebiti čak i trska, rogoz, lan, svila, kudelja, juta, sisal. Vuna je jedan od najlepših materijala. Da bi se dobila potrebno je prvo ošišati ovce, zatim je treba očistiti, oprati, očešljati, obojiti i upresti. Ranije se farbala prirodnim bojama, uglavnom biljnog porekla, dok se danas koriste veštačke. Naša fabrika tepiha je koristila vrlo kvalitetnu vunu za tkanje, a pre nekog vremena dobio sam određenu količinu koju povremeno upotrebljavam. Još uvek je u dobrom stanju. To govori i o kvalitetu nekadašnjih zrenjaninskih tepiha – objasnio je tkač.

ĆILIMI NISU TRAŽENI
Osvrnuo se i na to gde su ćilimarstvo i ručno tkanje danas. Ćilimi se prave u svega dve-tri radionice u Srbiji. Razlog za to, veli Slijepčević, je dugotrajan proces izrade i visoke cene, što dovodi do male potražnje. Ono što može da se ponudi na tržištu su uglavnom prostirke, pokrivači, stolnjaci, zavese, šalovi, delovi narodne nošnje. Brže se tkaju, dugotrajni su i lako se održavaju.
– Samo ručno tkanje je na ivici opstanka. Međutim, postoje udruženja i pojedinci koji se trude da ovaj prelepi, stari i umetnički zanat sačuvaju od zaborava – kaže naš sagovrnik.
Slijepčević godinama obučava sve zainteresovane, kako decu, tako i odrasle. Na raznim manifestacijama dolazi sa razbojem i demonstrira proces tkanja. Posetioci mogu, uz njegovu pomoć, da se okušaju. Na obukama, koje traju dva do tri meseca, polaznici savladavaju sve što je potrebno da bi samostalno mogli da krenu da tkaju.

Miroslava Malbaški
Foto: Jovan D. Njegović i volimzrenjanin.com

  • PODRŠKA STARIM ZANATIMA
    – Ručno tkanje je vrlo kompleksan zanat. Kombinacijom materijala, boje, prepletaja, tehnika, kao i afinitetom onih koji se njime bave dobijaju se jedinstvene i unikatne tkanine. Ono što želim da poručim, i što bi bilo od velike važnosti, jeste da se i institucije uključe kao pomoć starim zanatima. Ne samo finansijski, nego i kao svaka druga podrška. Dobar primer za to je naša lokalna samouprava. Jedna je od retkih u Srbiji, koja u saradnji sa Ministarstvom privrede, dodeljuje bespovratna sredstva za nabavku opreme i materijala registrovanim zanatskim radnjama koje poseduju njihov sertifikat za stare i umetničke zanate – rekao je Zoran Slijepčević.