ZRENJANINKA ZORICA ALEKSIĆ VEZE, SLIKA NA STAKLU I SVILI, A OSVAJA I NAGRADE ZA SLATKE I SLANE ĐAKONIJE

Vredne ruke čuda čine…

O zlatovezu naša sugrađanka nije imala nikakvih predznanja, krenula je „od nule”. Na internetu je pronalazila i preuzimala šeme, kupila je zlatni konac, a prvo što je izvezla bio je lik Presvete Bogorodice
Nekada je bila zaposlena u „Vojvođanskoj banci”, sada je u penziji, ali ne dangubi, već se trudi da vreme provede kreativno i kvalitetno. Tradicionalni srpski vez i rukotvorine velika su ljubav naše sugrađanke Zorice Aleksić. Nije joj strano ni slikanje na svili i staklu, ikonopisanje, kao ni izrada slika od najrazličitijih materijala.
Ova vredna Zrenjaninka pravi i izvanredne kolače, slatke i slane, a njen slavski kolač je 2013. godine osvojio prvo mesto na Sajmu u Beogradu. Predsednica je Udruženja žena „Dositej Obradović”, učestvovala je na brojnim manifestacijama i takmičenjima sa kojih je donela pregršt vrednih nagrada.
– Razmišljala sam kako da na najbolji način utrošim slobodno vreme. Mnogo čitam, pročitala sam skoro sve knjige koje sam imala kod kuće. Osim toga, trebao mi je neki kreatvan, nesvakidašnji izazov kojem ću se u potpunosti predati. Tako sam se odlučila za zlatovez o kojem nisam ranije imala predznanja. Oduvek me je privlačio sjaj koji podseća na raskoš i bogatstvo srednjovekovnih dvorova, na divne haljine koje su nosile žene onog vremena, šarene nošnje vitezova…
Kao devojčica sam obilazila crkve i manastire gde je sve često bilo u zlatu, naročito knjige. Tako je dugo tinjala, a vremenom se rasplamsala ljubav prema ovom starom i ozbiljnom zanatu – započinje priču Zorica Aleksić.

UPORNA I VREDNA
Naša sagovornica ističe da početak nije bio nimalo lak jer je krenula „od nule”. Na internetu je pronalazila i preuzimala šeme, kupila je zlatni konac koji joj je bio potreban, gledala video zapise na Jutjubu.
Prvo što je izvezla bio je lik Presvete Bogorodice, zatim molitva „Oče naš” na crkvenoslovenskom, a vremenom je počela da oživljava motive iz naših najpoznatijih crkava, manastira i bogate istorije.
– Kako se ranije nisam bavila ovim ručnim radom, svi su očekivali da ću početi sa lakšim, a ja sam odmah počela da se bavim najkomplikovanijim vezom, koncem koji je najteži za rad. Uživala sam, a i danas uživam u svom hobiju. Na početku je bilo i grešaka, ali nisam odustajala. Znala sam i po osam sati da sedim i vezem – otkriva naša sagovornica.
Radove je Zorica odnela u crkvu i od sveštenika dobila blagoslov da nastavi da se bavi zlatovezom i sakralnim motivima. Vremenom je počela i da ikonopiše i poklanja svoja dela prijateljima, poznanicima, ali i da ih dariva manastirima. Vezene peškire poklanjala je za venčanja i krštenja dragim osobama. Nakon zlatoveza odlučila se na još jedan hrabar potez; da slika na staklu i svili.
– Kada sam bila mala nisam volela vodene bojice, a ni da crtam. Uopšte me to nije privlačilo, a sada je sastavni deo mog života. Često slikam, ponekad i do kasno u noć. Tada pronalazim mir. Odem u radnu sobu, pustim neku prijatnu muziku i radim – kaže ona.

JEVANĐELjE U ZLATOVEZU
Veliku pomoć i podršku, osim porodice i prijatelja, Zorica dobija i od Biljane Ećimović iz Beograda, najbolje i najpoznatije vezilje u Srbiji koja se odlučila na poseban poduhvat – da zlatom izveze Miroslavljevo jevanđelje u celosti.
– Biljana je i mene naučila da vezem Miroslavljevo jevanđelje, najvažniju knjigu i spomenik srpske pismenosti, književnosti i umetnosti. Došla je iz Beograda, donela mi šeme i materijal i ja sam počela, uz božiju pomoć, da radim. Izvezla sam naslovnu stranicu jevanđelja i 166. stranu koja se danas nalazi u Rusiji i koja je nedostajala ovoj bogoslužbenoj knjizi – priča o svom najvećem izazovu Zorica Aleksić.
Naslovna strana Dušanovog zakonika i Jefimijina pohvala knezu Lazaru dva su dela na koja je posebno ponosna i ona krase njen dom. Radeći na tome naučila je i crkvenoslovenski, jer je morala da vodi računa o svakom slovu, njegovom obliku, tačnosti i ispravnosti.
Na svili mahom slika likove devojaka, a šeme pronalazi na internetu. Zid njene sobe krasi i „Devojka sa zlatnom kosom”, a predložak je dobila od prijatelja iz Argentine. Jednu je uradila po njegovoj želji, a druge dve (u zlatu i crno-belu) sebi.
Nisu joj strani ni retro motivi koje radi na ešarpama koje rado poklanja.
– Za slikanje na svili je potreban adekvatan ram i ešarpa. Svila koja se kupuje može da bude porubljena, ali i ne mora. Pre postavljanja na ram potrebno ju je oprati i ispeglati. Prvo se iskonturiše lik koji želite da slikate, potom se prelazi bojom koja se fiksira peglom. Kada se proces završi potrebno je ponovo oprati platno kako bi konture nestale, ispeglati i ešarpa je gotova – objašnjava Zorica koja je voljna da svoje znanje prenese na mlađe generacije.

POHVALE I NAGRADE
Zorica je svoja dela mnogo puta prezentovala u zemlji i inostranstvu. Učestvovala je na Međunarodnoj izložbi rukotvorina i kolekcionarstva (MIRK) gde je osvojila nagradu koja je najprestižnija u kategorijama. Pojavljivala se i na drugim, manjim i većim smotrama ženskih ručnih radova, sama ili sa članicama Udruženja koje vodi, a nagrade nikad nisu izostajale.
Njeni ručni radovi stigli su čak i do Rusije (Moskva, Sankt Peterbugr), Belorusije, Jerusalima, Grčke (manastir svetog Nektarija – Egina), a nosili su ih, kako kaže, ljudi dobre volje.
– Radove sam darivala fruškogorskim manastirima, manastiru Tumane. U zlatu sam izvezla lik Bogorodice i poklonila ga kapelici koja se nalazi pri Opštoj bolnici „Đorđe Joanović”, a u kojoj se mole za zdravlje onkološki pacijenti, a i ja sam bila jedna od njih. Od toga posla nemam nikakvu zaradu. Samo želim da to neko ceni i sačuva od zaborava – kaže Zorica Aleksić.

  • RUČNI RAD JE NAJVREDNIJI
    Zlatovez spada u kategoriju najtežih, ali i najvrednijih ručnih radova. Vrlo je interesantan. Radi se iglom i crnim koncem na platnu, ukrašava se koncem u boji i zlatnim, a tehnika izrade ima nekoliko.
    – Kada se radi za prodaju, platno može biti mašinski porubljeno, ali za takmičenje sve mora biti ručno, čak i porub. Ako se stavlja čipka i ona mora biti rađena, a ne kupovna. Tako se dobija na vrednosti. Šeme se najčešće pronalaze na internetu ili od ljudi koji se time bave duže vreme – objasnila je Zorica Aleksić.

TEKST I FOTO: Miroslava Malbaški