KOMADOM ALEKSANDRA POPOVIĆA „LJUBINKO I DESANKA” OTVORENA JE NOVA POZORIŠNA SEZONA

Bez ljubavi čovek je osuđen na propast

Gde god obitavali, život ljudi poprilično je isti. Brojni izazovi koje svakodnevica nosi, brige i obaveze udaljavaju nas jedne od drugih. Čovek se umesto za dom, porodicu i prijatelje sve više vezao za virtuelni svet koji ga okružuje. Tako je rođena savremena pošast koje nismo svesni – samoća. Moderno doba je od ljudskog bića stvorilo plutajućeg subjekta, kako ga naziva Džejms Džojs. Sa druge strane, nastanku usamljenosti delom je doprineo individualizam.
Ideja da je čovek centar svega, drugačiji od drugih i apsolutno slobodan vremenom se izvitoperila. Postao je sam sebi dovoljan. Zato egoizam i egocentrizam postaju sve veća pretnja po savremeno društvo.

BESMISAO SAMOĆE
Pitanjem samoće bavi se i komad „Ljubinko i Desanka” Aleksandra Popovića, jednog od najvećih domaćih dramskih pisaca 20. veka. Premijerno je izveden na Dramskoj sceni Narodnog pozorišta „Toša Jovanović” 9. septembra. Režiju potpisuje Milan Nešković, a dramaturgiju Jelena Mijović.
Govori o trouglu – jednoj devojci i dva mladića – slikajući složene odnose među ljudima. Nešković se potrudio da u Popovićev pesimizam i apsurdnost, nasleđen od Beketa i Joneska, unese malo svetla. Na taj način ova „tragična farsa” dobija drugačiji kraj, tačnije „happy end” koji svi priželjkujemo.
Ljubinko, kojeg brilijantno tumači Milan Kolak, lik je sa društvene margine koji tumara u besmislu samoće. Vapi za sagovornikom, saputnikom, prijateljem, ali pre svega za smislom koji vidi u ženi sa kojom će provesti život. Od samog početka Kolak je uspeo da zadrži pažnju i vešto komunicira sa publikom koja je pratila svaki njegov pokret.
– Tolika usamljenost koju doživljava gotovo ga je onesposobila za normalno funkcionisanje. Čak je i pitanje da li taj koga čeka (kao u Beketovom Godou) uopšte i postoji, a samim tim da li će ga dočekati. Postavlja se pitanje da li čovek može uopšte i naći smisao bez odnosa sa drugima. Tuga koju proizvodi usamljenost jedino se može izlečiti ljubavlju, a ona se rađa jedino u odnosu sa drugima. Citiraću Ljubinka, odnosno Popovića: „Sve je lakše u društvu, kad imaš druga, saputnika. Sve se može popraviti kad se ljudi iskreno vole”. Dakle, kada ima ljubavi problemi gube na težini. U krajnjoj instanci čovek jedino i može da živi kada je ispunjen ljubavlju – rekao je Milan Kolak.

Saru Simović publika je upoznala u „Slici nepoznatog” i autorskom projektu Borisa Liješevića „Šta će biti sa svima nama”. U procesu oblikovanja junakinje našla se pred brojnim glumačkim izazovima. Kako je ispričala, put dolaženja do Desanke i brzina koju je trebalo uhvatiti bile su najteže stvari sa kojima se borila. Emotivni rolerkoster pratio ju je tokom cele izvedbe. Vešto je menjala raspoloženja od uplašene, pomalo razmažene, do samouverene, slobodne i odvažne žene koja rešava sopstvene probleme…
– Trebalo je svaku Acinu repliku odgonetnuti, dati joj tačnu i preciznu govornu radnju i na kraju ispratiti svaku misao koja prouzrokuje krajnju emociju. Morala se ispoštovati i brzina komada, što daje humor, a ne izgubiti sve ostalo, do tada sagrađeno – objasnila je Sara Simović.

ŽIVOT KAO CIRKUS
Izreku Nomen est omen, prema kojoj se veruje da je u čovekovom imenu data njegova ličnost potvrđuje Avgust kojeg je maestralno dočarao Ivan Džudi Đorđević. Publici je bio zanimljiv i komičan, ali u njemu se ogleda sva ljudska tragičnost. Niko ne mari za njegovu bol, patnju i teret koji nosi. Okolinu previše ne dotiče ni namera da sebi oduzme život. Dobar je samo kao lakrdijaš. Predmet je šale, sprdnje i izrugivanja. (Glupi Avgust, osoba koja skreće pažnju praveći budalu od sebe, termin je koji su Francuzi i Englezi koristili za dvorske lude – prim. aut). Đorđević je objasnio čime se vodio tvoreći svog junaka.
– Svako ko pođe od svog imena i toliko na njemu insistira, počinje previše ozbiljno da shvata sebe, što je neverovatna podloga za izmamljivanje poruge i smeha. Da bi se vodio koliko-toliko normalan unutarnji život, ne treba sebe najozbiljnije shvatati. Avgust, koji se bori za očuvanje imena, bori se i za očuvanje svog dostojanstva, ali na potpuno pogrešan način. Ono se dobija ne insistiranjem na ozbiljnosti, nego na razumevanju, dobroti i ljubavi – poručio je Ivan Džudi Đorđević.

Jovan Torački rolom Špijaltera želi da pomogne ostalim akterima. Naprotiv, postaje samo smetnja koja dodatno komplikuje radnju.
Treba spomenuti i arhajične reči (štrufna, frtalj, šnuftikla), koje Popović, ali i Nešković vešto koriste kako bi nas podsetili na glasove iz prošlosti i komunikaciju sa ne tako davnom epohom. Rečenica „Ceo život je cirkus” provlači se kao lajtmotiv. Ljuljaške dominiraju scenografijom i dinamično upotpunjavaju radnju. Liče na trapeze na kojima glumci izvode akrobacije. Posebno mesto na sceni zauzima klupa. Ona je prostor oko kojeg se junaci, uprkos kiši, okupljaju tražeći ono za čime čeznu: razgovor, pomoć, razumevanje, utehu, a iznad svega ljubav.

Miroslava Malbaški
Foto: arhiva NP „Toša Jovanović”

  • PODELA
    Milan Kolak (Ljubinko, sa amrelom), Sara Simović (Desanka, sa pilencetom), Ivan Đorđević (Avgust, sa gitarom) i Jovan Torački (Špijalter, sa holenderom). Za kostimografiju je zadužena Biljana Grgur, scenografiju je uradila Marija Kalabić, a koreografiju Andreja Kulešević. Lektor je Saša Latinović.