NADA ŠARGIN, ZRENjANINKA SA NAJVIŠE GLUMAČKIH NAGRADA

Gluma je umetnost istraživanja duše

Proslavile su je pozorišne i filmske uloge fatalnih žena. Jednom je rekla da u životu nije fatalna. A čini se da, ipak, nije bila u pravu. Suvereno vlada scenom, u različitim žanrovima, i gotovo u svakoj novoj predstavi, filmu ili seriji glumi svakim atomom i blista jednakim sjajem. Ona ne mora da ide na audicije, dobila je sve najvažnije nagrade, a pozivi za nove projekte stižu odmah nakon završenog prethodnog. Nada Šargin, prvakinja Narodnog pozorišta u Beogradu, rođena Zrenjaninka, završila je glumu na Akademiji umetnosti u Novom Sadu u klasi profesorke Vide Ognjenović. Rođena je glumica. A ipak, nije iz prve upisala Akademiju.
Nakon svega što si odigrala u ranoj mladosti, gotovo je neverovatno da neke komisije nisu naslutile tvoj glumači dar. Zašto?
– Neke i jesu. Bila sam jednom u užem izboru kada sam prvi put pokušavala, ali nisam prošla. Vremenom shvatite da je to i pitanje trenutka – koliko si u tom trenutku dao sebe, ali i nekog afiniteta i ukusa profesora koji bira klasu, kao i da li se hemija između profesora i kandidata desi ili ne. Ja sam sigurna da je za mene najbolje bilo to što sam studirala kod Vide Ognjenović. Nemam ništa protiv profesora kod kojih nisam prošla prijemni, ali ona je za mene bila najbolja, njen način rada, razmišljanja da tako kažem, njena škola. Nije, naravno, prijatno padati na prijemnom, ali hvala Bogu, nikada nisam mrzela te profesore, nekako mi je odmah bilo jasno da ne pripadam njima, niti oni meni, i nije to padanje ni tako loša stvar bila za mene. To mi je pokazalo da treba raditi, truditi se i ne odustajati. U startu mi je bilo jasno da umetnost nije lagodna.
Imala si 14 godina kada si zavolela glumu u Dramskoj radionici „Centar” u Zrenjaninu, gde je tvoja starija sestra bila već uveliko glumica. Ostvarene su nezaboravne predstave. Kakvi su to bili dani i godine?
– Divno je bilo. Radnička klasa išla je da gleda lude i opaljene eksperimentalne predstave Milana Vukotića i drugih. Bilo je puno sporta u gradu, takođe. Te eksperimentalne predstave meni bile su mnogo zanimljivije od klasičnih, jer su se ljudi u Dramskoj igrali, ludovali. Sve to finansirala je država, a posle, kada sam ja došla, dosta je finansirao i Mirko Lazarević, ali i sami glumci, igrajući u nekim novogodišnjim predstavama… Ta atmosfera i ljubav, i ti zanimljivi ljudi, iznova su me i iznova fascinirali. Tu nije bilo ni malograđana ni mediokriteta kakvih danas, nažalost, ima u kulturnim institucijama, tu je sve bila umetnost i radost zbog nje. Danas u Srbiji nema ozbiljnog tima koji bi se bavio kulturom na pravi način. Narodno pozorište u Beogradu ima puno kvalitetnih predstava. Ali,to nema mnogo veze sa državom, osim redovnog servisiranja, da nam se, recimo, ne raspadne zgrada, i tog novca nikad nema dovoljno.
Rođena si u jednom od najrazvijenijih industrijskih centara u Jugoslaviji, u kojem je kultura zauzimala važno mesto. Nema danas ni IPOK-a, fabrike u kojoj je radio tvoj otac, niti Fabrike šešira „Begej” gde je radila tvoja majka. Nema, nažalost, ni Dramske radionice „Centar”. Kako danas doživljavaš Zrenjanin?
– Gostovala je skoro u Zrenjeninu predstava Sanje Mitrović i Vladimira Aleksića „Drugovi ja se ni danas ne stidim svoje komunističke prošlosti.” Nadam se da ste je gledali, jer u njoj je ceo odgovor na vaše pitanje. Država ne ulaže u svoju decu kao pre. Ja sam i pevala u horu i mačevala i išla u Dramsku, a danas se sve to plaća… Dominiraju lični interesi, bahatost, prostakluk i agresija ljudi koji te svoje osobine zovu „strast”, a ime joj je, u stvari, mahnitost. To su ljudi koji ne brinu o opštem dobru i koji ne vole svet nego samo svoje želje koje su pokazatelji loše i posrnule duše, i to mislim, naravno, na svetskom nivou. Ali mi smo morali očuvati i čuvati jedni druge. U Zrenjanin dolazim retko i okružena sam porodicom.
Rekla si jednom da glumački poziv nije tako glamurozan kao što se to na prvi pogled čini: uglavnom ga prate stres, napetost i nesigurnost, kao i stalno preispitivanje vlastite duše, iskustva i osećaja – najvažnijih glumčevih alata. Uprkos tome, ti ga voliš. Šta je za tebe gluma?
– Gluma je umetnost istraživanja duše. Istraživanje ljudske prirode. Ali i spoznavanje i istraživanje i nadogradnja i svoje lične prirode. U njoj ima dosta psihologije.
U najradosnijoj ulozi, životnoj ulozi Evine majke, skoro si četiri godine. Nakon pauze tokom koje si se posvetila bebi, na daskama koje život znače ostvaruješ briljantne uloge. Stižeš li još da plešeš tango, vežbaš jogu, pripremaš makrobiotičku i vegetarijansku hranu?
– Eva je sada u zanimljivom periodu. Klinci su jako slatki i zabavni u tom razdoblju. Ona me ispunjava i raduje, i sada ću uživati više družeći se sa njom, jer su mi se završile probe. Kada puno radim, stižem bar dva-tri puta nedeljno da radim sama jogu i malo provežbam tango. Nađem vremena i ne odustajem, jer mi to mnogo znači.
Kažeš da si melanholična i vezana za zemlju. I da ćeš se jednom vratiti u rodni kraj?
– Možda, ko zna. Trenutno mi se javljaju želje da odem malo iz Srbije, na kratko.

ULOGE NA FILMU
Filmski debi Nada Šargin imala je u drami „Žurka”, potom je igrala u trileru „Krojačeva tajna”, zvezda je filma „Nije kraj” reditelja Vinka Brešana, u kome igra Desu, proslavila se ulogama Marine u TV seriji „Vratiće se rode” Gorana Gajića, Sale u filmu „Sutra ujutro” Olega Novkovića, za koju je dobila nagradu za najbolju žensku ulogu na 41. filmskim susretima u Nišu, Jasmine u „Ženi sa slomljenim nosem”… Mlade u „Čarlstonu za Ognjenku”… „Nebo iznad nas”…

RUŽICA, MILEVA I ŠOPALOVIĆI
Nada Šargin je profesionalni angažman u Srpskom narodnom pozorištu dobila ulogom u Čehovljevom „Galebu” koji je režirao Žanko Tomić. Vida Ognjenović joj je ubrzo poverila jednu od glavnih uloga u predstavi „Jegorov put”, u produkciji „Budva grad teatra”, a potom i ulogu Mileve Ajnštajn u Narodnom pozorištu u Beogradu nakon čega, 2011. godine, dobija stalan angažman i uloge u predstavama „Nevinost”, „Metamorfoze”, Ivet u Brehtovoj „Majci hrabrost”. Uloga kraljice Elizabete, u „Mariji Stjuart”, u režiji Marka Lolića, na neki način je prekretnica u njenoj karijeri. Blista i u najnovijoj, ulozi Ane, u Čehovljevom „Ivanovu”, u režiji Tanje Mandić Rigonot.
– Idem ponekad na kastinge za film i televiziju, ali retko, „Ružicu Sokić” sam dobila za ulogu Zore u „Beloj kafi” i za istu ulogu ove godine nagradu za najbolju glumicu na festivalu u Brčkom – podseća Nada. – „Metamorfoze”, „Mileva Ajnštajn”, „Putujuće pozorište Šopalović” i „Nevinost” su neke od mojih značajnijih predstava.
Ima i dve Sterijine nagrade, „Zorana Radmilovića”, „Petra Banićevića”, „Zlatnu kolajnu”, „Zlatnog ćurana”….U Nišu je dobila „Caricu Teodoru” i za „Nije kraj filma”. A igrala je i u seriji „Vere i zavere” RTV.

BRANKA JAJIĆ