POVJESNICA APOSTOLSKE ADMINISTRATURE ZA JUGOSLAVENSKI BANAT

Crkveni dostojanstvenici iz Hrvatske stolovali su u Zrenjaninu

Sagledamo li pomno prošlost vjerskih organizacija na jednom prostoru, možemo veoma dobro pratiti prisustvo i sudbinu naroda koji su tu ostavili određeni trag. Osobenost katoličke crkve je da pod svojim okriljem okuplja brojne nacionalne zajednice, tako da se kroz njezinu povijest ogleda raznolikost i multikulturalnost područja na kojemu djeluje. Tako je i u Banatu koji je već stoljećima dom brojnim narodnostima, međusobno naizgled različitim, ali do danas na mnoge načine čvrsto isprepletanim i povezanim.
Katolički živalj od davnina naseljava krajeve od sjevera do juga naše regije. Najveće promjene u pogledu administrativnog ustroja njihove crkve dogodile su se, pak, u 20. stoljeću. One su se poklopile s velikim ratovima i stvaranjem novih država.
Drevnu Čanadsku biskupiju osnovanu 1030. godine od strane svetog Stjepana Kralja utemeljio je njezin prvi biskup, sveti Gerard. Svršetak Prvog svjetskog rata donio je i prestanak njezina postojanja. U to je vrijeme u Čanadskoj biskupiji bilo gotovo milijun vjernika i više od 400 svećenika. Pastoral je bio organiziran u 246 župa, 135 kapelanija i 1101 filijali.
Sveta stolica ju je 1923. podijelila na tri nove biskupije. To se zbilo tri godine nakon povijesnoga Trianonskog ugovora. Za sjedišta ovih triju biskupija određeni su Segedin, Temišvar i Veliki Bečkerek u kojemu je formirana Apostolska administratura za jugoslavenski Banat.

SLAVONAC KAO PRVI POGLAVAR
U trenutku kada u Zrenjaninu nastaje apostolska administratura, na teritoriju našeg Banata nalazilo se 64 župe. Podaci iz tridesetih godina prošloga stoljeća govore nam da je na tom području veličine 9387 četvornih kilometara živjelo preko 200 tisuća katolika o čijem se duhovnom životu brinulo oko 70 svećenika. Najbrojniji narodi bili su Nijemci i Mađari, a na trećem mjestu Hrvati, nakon kojih slijede manje zajednice Bugara i Čeha.
Vatikan je kao prvog privremenog poglavara katolika u Banatu imenovao Rafaela Rodića, OFM. On je rođen 15. lipnja 1870. u slavonskome selu Nurkovcu kraj Požege. U franjevačku Provinciju sv. Ivana Kapistranskog stupio je 1886. godine. Za svećenika je zaređen 1893. u Budimpešti, gdje je iste godine položio ispit za profesora teologije. Od tada do 1898. predavao je u Baji. Od 1900. do 1903. godine prvi je kustos novoosnovane franjevačke Provincije sv. Ćirila i Metoda. Bio je gvardijan u Zagrebu (1900. – 1903.; 1909. – 1912.), Varaždinu (1903. – 1909.) i na Trsatu kod Rijeke (1918. – 1923.).
Rodić je stolovao u Zrenjaninu tek nešto više od godinu dana jer je 29. listopada 1924. postavljen na mjesto nadbiskupa beogradskog. Pred njim su bili veliki zadaci koje se trudio obaviti na najbolji način. Osnivao je župe u Beogradu i u užoj Srbiji te utemeljio brojne karitativne organizacije. Jedan od njegovih velikih uspjeha dogodio se 1934. kada je u Zrenjaninu priredio Euharistijski kongres. Manje vješt bio je po pitanju svojih financijskih poteza koje biografi povezuju s njegovom sklonosti ka prihvaćanju loših savjeta. No, te su mu afere bez sumnje donijele brojne neugodnosti, a osobito su na štetu išle Nadbiskupiji.
Uslijed tako nepovoljnih okolnosti odlučio je podnijeti ostavku nakon čega je u jesen 1936. umirovljen. Život je nastavio u rodnoj Slavoniji, u Požegi, gdje je preminuo 1954. godine.

NAJDULJE NA MJESTU ADMINISTRATORA
Rodićev je nasljednik postavljen prije gotovo 85 godina i to 28. studenog 1936. Bio je to dr. Josip Ujčić koji se na čelnom mjestu banatske apostolske administrature nalazio čak tri desetljeća. Rođen je u Starom Pazinu u Istri 15. veljače 1880. na krštenju dobivši ime Josip Anton. Roditelji su mu se zvali Anton Ujčić i Katarina djevojački Ladavac. Pripadao je skupini izrazito nacionalno svjesnih istarskih Hrvata koji su se školovali u europskim metropolama, a nakon osnutka Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca vratili u domovinu želeći pridonijeti njezinu progresu. Ujčić je pošto je završio studije za svećenika zaređen u Trstu 1902. godine. Doktorirao je u Beču 1908. Poslije je bio biskupov tajnik u Trstu i istodobno profesor moralne teologije u Gorici.
Između 1912. i 1918. obavlja službu dvorskog kapelana u Beču i na funkciji je ravnatelja zavoda „Augustineum”. Po završetku Prvog svjetskog rata postaje profesor moralne teologije na novoosnovanom Bogoslovnom fakultetu u Ljubljani. Usporedo vodeći Apostolsku administraturu za jugoslavenski Banat upravljao je velikom Beogradsko-smederevskom nadbiskupijom koju je zatekao u teškoj financijskoj situaciji. Poduzetnim i sposobnim ravnanjem uspio ju je sačuvati i izvući iz krize. Usmjerio je rad ka razvitku i napretku i utjecao na ubrzan duhovni rast svoga stada.
U burnim vremenima, tzv. konkordatske krize nastale 1937., odlično se snašao spriječivši dalje produbljenje netrpeljivosti i društveno-političkoga nezadovoljstva u Kraljevini Jugoslaviji. Četiri godine kasnije izbio je Drugi svjetski rat koji je pred njega postavio još teže izazove. Tijekom okupacije bio je dostojnim pastirom svog vjernog naroda i nadasve istinskim kršćaninom. Već sredinom 1941. pisao je zagrebačkom nadbiskupu i kardinalu Alojziju Stepincu prosvjedujući zbog teških ogrešenja režima Nezavisne Države Hrvatske i katoličke crkve prema srpskom pravoslavnom stanovništvu. Trudio se također unesrećenima i izbjeglicama sa svih strana pružiti svesrdnu pomoć i nadu, i to u danima kada su uslijed raznih neprilika izazvanih ratnim stanjem brojni katolici napuštali Beograd i Srbiju.
Uspostava novog komunističkog poretka nakon oslobođenja u Drugom svjetskom ratu donosi nove muke za katoličku crkvu. Ujčić je i tada istrajao uz veliki osobni napor i mudrost. Pastoralni život je lagano zamirao, a dio crkvene imovine biva nacionaliziran. U Banatu je stanje još dramatičnije jer se sto tisuća njemačkih vjernika moralo iseliti, gotovo 20 crkava i molitvenih domova je porušeno, a mnogo bogomolja i župnih zgrada osuđeno je na zatvaranje i propast. Broj vjernika rapidno je opadao, a prepolovljen je i svećenički kadar. Jedan od najnegativnijih političkih događaja koji je obilježio Ujčićev mandat bio je prekid diplomatskih odnosa između Jugoslavije i Svete stolice 1952. godine.
On je ipak uspio komunicirati s različitim društvenim slojevima, pa i s vlašću, tako da ga izvana nametnute okolnosti nisu spriječile voditi Crkvu bez velikih poteškoća. Bio je predsjednik Biskupske konferencije Jugoslavije punih 14 godina, inicirao je ponovno izlaženje lista Blagovest (1946), sudjelovao je na Drugom Vatikanskom saboru (1962-1965). U 80. godini života odlikovan je od države, a i Sveta stolica mu je dala dužno priznanje za predani rad. Preminuo je 24. ožujka 1964. u Beogradu, gdje je i pokopan u crkvi Krista Kralja.
Apostolsku administraturu u Banatu je od 1961. do 1971. vodio nadbiskup mons. dr. Gabriel Bukatko, grkokatolik rodom iz Donjih Andrijevaca u blizini Slavonskog Broda. Njega je zamijenio mons. Tamás Jung koji je dužnost administratora obnašao sve do 1988. Dvije godine ranije, 16. prosinca 1986. papa Ivan Pavao Drugi uzdigao je banatsku Apostolsku administraturu na rang biskupije, a na njezino čelo potom postavio Ladislava Huzsvára. Od ovog povijesnog događaja prošlo je skoro 35 godina. Zrenjaninskom biskupijom uz Božju pomoć od 2008. upravlja mons. dr. Ladislav Német SVD.
Dalibor Mergel

Projekat „Glas Banata”, stranicu na hrvatskom jeziku, podržali su Središnji državni ured za Hrvate izvan Republike Hrvatske i Pokrajinski sekretarijat za kulturu, javno informisanje i odnose sa verskim zajednicama