Prosečna plata u Srbiji: dostigli smo 500, a koliko smo daleko od 900 evra?

Piše: dr Dejan Molnar,
vanredni profesor na Ekonomskom fakultetu u Beogradu

Postojeći trendovi emigracije stanovništva predstavljaju najznačajniji ekonomski, društveni i politički izazov sa kojim se naša zemlja suočava. Očekivanja su da će se ovi procesi i pojačati, pošto 1. marta 2020. godine u Nemačkoj stupa na snagu novi zakon o useljavanju stručne radne snage. On olakšava zapošljavanje ljudima koji dolaze iz zemalja koje nisu članice EU. To znači da će i stanovnici Srbije moći da dođu do posla u Nemačkoj pod istim uslovima kao i njeni građani, za ona zanimanja koja su tamo označena kao deficitarna.
Naši ljudi napuštaju Srbiju i zbog toga što očekuju da u zemljama EU (pre svega u Nemačkoj i Austriji) mogu da obezbede bolje zarade i viši nivo životnog standarda. U tom kontekstu se postavlja pitanje – koliko bi trebalo da iznosi zarada u Srbiji kojom bi ljudi bili zadovoljni i koja bi ih „zadržala” u domovini? Prema pojedinim analizama i istraživanjima to bi mogla biti plata od 800 do 1.000 evra mesečno. Možda se upravo iz tog razloga u programu investicionih projekata „Srbija 2025” istaklo da će prosečna plata na kraju 2025. godine biti 900 evra.
U decembru 2019. prosečna zarada u Srbiji je iznosila oko 508 evra, tako da je pređena „magična” granica od 500 evra. Pri tome, prosečna zarada zaposlenih u javnom sektoru iznosi 561 evro, a onih koji rade van javnog sektora 485 evra. Prosek, dakle, „podižu” zaposleni u javnom sektoru. Koliko je ovakvo stanje realno i održivo?
Naime, za isti i manji radni napor u javnom sektoru zaposleni zarađuju daleko više nego u privatnom sektoru, u kojem plate (manje-više) odgovaraju ostvarenoj produktivnosti rada. Ta razlika je još veća i očiglednija ako se uzmu u obzir i drugi uslovi rada (rad vikendom i praznicima, službena putovanja, godišnji odmori, pravo na bolovanje, pravo na edukaciju, penzijsko osiguranje na punu platu itd.), koji su daleko povoljniji u javnom sektoru. Istovremeno kvalitet usluga koje javni sektor isporučuje privatnom sektoru je još uvek nizak i tokom godina se vrlo sporo unapređuje.
Kada je u pitanju kvalitet upravljanja državom (efikasnost vlade, kvalitet regulatornog okvira, vladavina prava, nivo i kontrola korupcije itd.) u periodu 2012-2017. godina, od naše zemlje lošija je samo BiH, nalazimo se gotovo na istom nivou kao Albanija i Severna Makedonija, a lošije smo pozicionirani od Crne Gore. Da bi prosečna plata tokom narednih šest godina (do kraja 2025. godine) porasla sa 508 na 900 evra, ona treba da raste prosečno godišnje po stopi od čak 9,5 odsto! Da bi se tako nešto i dogodilo neophodno je drastično povećavanje plata u privatnom sektoru. Nije realno očekivati da će državna intervencija (povećavanje plata u javnom sektoru) dugoročno moći da bude nosilac rasta prosečne zarade. Da bi privatni sektor mogao radnicima da isplaćuje više zarade, on mora da bude konkurentniji i produktivniji. Privatna preduzeća mogu povećavati produktivnost angažovanih faktora proizvodnje (rada i kapitala) samo ukoliko posluju u podsticajnom i predvidivom institucionalnom okviru, koji kreira država (javni sektor). Međutim, kod nas je upravo javni sektor nedovoljno efikasan. Bez kvalitetnijeg poslovnog ambijenta predviđeni porast prosečne zarade u Srbiji na nivo od 900 evra će biti pod velikim znakom pitanja.