SAVA MAĐAROV JE SVOJ POSAO PRETVORIO U INTERESANTAN HOBI PO KOJEM GA ZNAJU MOGI SUGRAĐANI

Televizor je nekada bio kao član porodice

Celog života sam radio posao koji sam voleo! Od mladosti do odlaska u penziju bio sam zaposlen kao mehaničar-serviser u moćnoj, velikoj i jakoj firmi u bivšoj Jugoslaviji. U servisu Elektronske industrije – EI Niš, u Gimnazijskoj 8, proveo sam više od 30 godina popravljajući televizore. Počeo sam kao učenik 1964. godine i tu sam izučio zanat.
Mnogi su donosili stare, uveliko otpisane televizore spremne za bacanje. Nije bilo uređaja koji ja nisam mogao da popravim. Upravo ti „odbačeni” prijemnici postali su deo moje kolekcije koja je do nedavno brojala više od 250 TV aparata.
Ovako započinje priču Zrenjaninac Sava Mađarov, poznatiji među prijateljima kao majstor Sava Mađarica. Najstariji model televizora koji je bio u njegovom vlasništvu je iz 1958. godine.
Ljubav prema zanatu, ali i elektrotehnici i elektronici ulio mu je Dušan Đurin, nastavnik tehničkog vaspitanja u Osnovnoj školi „Jovan Jovanović Zmaj”. Kako priča, dalje se nije školovao, opredelio se za zanat i do danas je ostao majstor Sava, kako i voli da ga zovu.

KOLEKCIONARSKA AVANTURA
– Servisirao sam televizore celog života, a tehnika je stalno napredovala. Bio sam često na terenu i dosta putovao. Obišao sam Banat od Đale do Devojačkog bunara – to je bila teritorija koju je zrenjaninski servis obuhvatao. Put me ponekad naneo i u Vršac i Pančevo koji su isto imali svoje servise. Zrenjanin i okolna sela i ceo Banat „išpartao” sam uzduž i popreko. Znam sve napamet – kaže naš sagovornik.
TV aparati su najpre bili crno-beli, a potom u boji. EI Niš je bio moćan i oduvek je proizvodio vrhunske uređaje. Devedesetih godina prošlog veka uvedena je nova tehnologija, te oni postaju jeftiniji i dostupniji potrošačima.
– To su bili, pre svega, uvozni prijemnici. Mi smo ih zvali „mau-mau”. Imali su nešto manje ekrane, a kvalitet slike je bio lošiji. Ali, niški su bili mnogo skuplji, pa su se ljudi odlučivali za jeftinije. Vremenom su domaćinstva počela da imaju po dva ili tri televizora. Stare su bacali, retko ko je hteo da ih popravlja. Tada počinje moja kolekcionarska avantura. Često su mi mušterije govorile: „Majstor Savo nosite vi to kući, a ako mu nema spasa – bacite”. Bilo mi je žao. Ulagao sam mnogo truda, rada, vremena i svaki uspeo da vratim u život. Tako je počela da raste moja druga porodica – objašnjava naš sagovornik.

GRADU NIŠU NA DAR
Kolekcija je na početku imala oko 100 uređaja, a za interesantan hobi ovog sugrađanina niko nije znao. Vremenom se pročulo čime se bavi i na njegovu adresu su prijatelji, poznanici, komšije, rođaci, ali i sasvim nepoznati ljudi počeli da donose stare televizore. Njima duguje posebnu zahvalnost. U jednom momentu majstor Sava je imao oko 300 TV prijemnika smeštenih po svim sobama prostrane kuće. Kada je zafalilo mesta, osposobio je tavan, a zatim i garažu.
– Samo niških sam imao blizu 200. Da budem precizan 189. Među njima nisu postojala dva ista. Obuhvatali su period od 1958. do 1990. godine. Najvažnije je da je 95 odsto bilo u ispravnom stanju. Kao i svaki čovek razmišljao sam šta će se sa njima desiti jednog dana kad mene ne bude bilo. Plašio sam se da će biti odneseni na reciklažu, što nisam mogao da dopustim.
Sasvim slučajno, rekao sam nekolicini prijatelja, među kojima je bilo i novinara, da bih ja to da poklonim. Tako sam Univerzitetu u Nišu, Udruženju za negovanje industrijske baštine i promociju naprednih tehnologija, jednog dana, poslao poklon – 189 televizora iz moje kolekcije. Iskreno, boleo me je rastanak sa njima. Dva puta u životu sam plakao. Kada sam video veliki kamion kako ih odvozi, i kada sam se sa njima ponovo sreo. Ipak, znao sam da ne odlaze u nepovrat. Bili su kod mene u gostima oko 40 godina, a onda su se samo vratili kući – emotivan je bio čika Sava koji je kao gost bio u Nišu na svečanom otvaranju kolekcije tamošnjeg udruženja.
U znak zahvalnosti dobio je statuu cara Konstantina, monografiju Niša i pregršt poklona koji su mu izuzetno dragi. Pojedini ljudi su ga nakon svega pitali koliko je zaradio i da li je televizore prodao, ne shvatajući dobrotu i plemenitu nameru ovog Zrenjaninca.
Za sebe je majstor Sava zadržao oko 60 prijemnika koji se i danas nalaze u njegovoj kući. To su zagrebački „Riz”, slovenačko „Gorenje”, „Iskra” iz Kranja i pokoji niški koji je „pretekao”. Crno beli TV iz 1963. je najstariji, dok su najmlađi oni iz devedesetih– „Jugoskandik” i „Feniks” koji su poslednji „sišli” sa niških traka.

TV PRAVLJEN ZA DRUGA TITA
Majstor Savin „miljenik” je televizor-kabinet, koji je poput ormana, a sadržao je i radio.
– Napravljeno ih je svega 12 do 15 komada. Imao sam čast da se jedan od njih nađe i u mojoj kolekciji, a poklonila mi ga je jedna gospođa iz Beograda. Takve televizore je najčešće imao Josip Broz, drug Tito. Poklonio sam ga Narodnom muzeju. Kasnije, javio mi se jedan čovek iz Novog Sada koji je video moju priču i odlučio je da mi pokloni njegov „kabinet” što me je posebno obradovalo – ispričao je naš sagovonik.
Malo njih zna da ovaj Zrenjaninac nije kolekcionar samo televizora. Sakupljao je i radio-aparate, a 56 poklonio je Tehničkom fakultetu univerziteta u Beogradu, a oni su ih kasnije dali Muzeju u Idvoru.
Zrenjaninci su blagonaklono gledali na hobi Save Mađarova i uvek su mu se našli pri ruci – bilo da je potreban transport televizora, izrada polica, uređivanje prostora. U šali kaže da je najviše koristi imala njegova pokojna supruga koja je uvek, od gostiju koji su dolazili u posetu, dobijala lepe poklone.
Puno mu je bilo srce kada bi neko od posetilaca među brojnim eksponatima prepoznao televizor koji je bio u nihovoj porodici. Ponosan je što je sačuvao predmete koji su bili sastavni deo mnogih domaćinstava.
– Televizor nije bio samo stvar, predmet, on je bio kao član porodice. Mladima je teško da to razumeju. Ovo danas, kada svaka soba i svaki ukućanin ima svoj prijemnik, nije ništa. Pre, kada TV stigne u kuću svi se okupe, posmatraju ga, biraju mu posebno mesto. Nekada je bilo potrebno oko tri godine štedeti novac, ili podizati kredit za nabavku televizora, a danas za 13.000 možete da ga kupite – ističe Sava Mađarov.

  • NAMEŠTAJ ZA KUĆU ĐURE JAKŠIĆA
    Sava Mađarov je, osim pomenutih donacija i poklona, učinio još jednu važnu stvar. Etnološkoj zbirci koja se nalazi u spomen kući slikara i pisca Đure Jakšića u Srpskoj Crnji darovao je deo nameštaja.
    – Pripadao je mojoj babi. Pozajmio sam ga za jednu izložbu 2005. i 2006. godine, a posle mi je bilo žao da uzmem, te sam odlučio da im ostavim, odnosno poklonim nameštaj – rekao je Mađarov.

 

  • POKLON ZRENjANINSKOM MUZEJU
    Majstor Sava se na poseban način odužio i Gradu Zrenjaninu, poklonivši Narodnom muzeju 2014. godine 16 televizora koje su posetioci imali priliku da vide u „Noći muzeja”.
    – To su crno-beli prijemnici proizvedeni od 1958. do 1968. godine i svi su marke EI Niš – kaže naš sagovornik.

Miroslava Malbaški
FOTO: JOVAN DRNDAK NJEGOVIĆ