UMETNICA BLAGOVESTA VASILEVA O ŽIVOTU I RADU U TEATRIMA OD SOFIJE DO ZRENJANINA

Pozorište je jedno čarobno mesto gde mašta može svašta

Došla je u Srbiju kao istaknuta bugarska umetnica u oblasti scenografije, kostimografije i kreacije lutaka. U pozorištu u Nišu ostvarila je nezaboravne predstave u koje je ugradila svoje umetničko umeće i nagrađivana na pozorišnim festivalima i susretima. Autorka je lutaka i u pozorištima za decu u gradovima Bugarske, Srbije i Makedonije.
Blagovesta Ljubimirovna Vasileva duže od deceniju ostavlja neizbrisiv pečat na lutkarskim, ali i dramskim predstavama Narodnog pozorišta „Toša Jovanović”. Supruga je šefa tehnike Dramske scene Srđana Vekeckog, majka Maksima, omiljena saradnica glumaca, reditelja, kompozitora, zaposlenih u zrenjaninskom teatru.

Pitala bih Vas kako ste se odlučili da se preselite iz Bugarske u Srbiju s obzirom na uspešnu karijeru u Sofiji, iako znam da je krivac Biljana Vujović, sa kojom ste se upoznali na Pozorišnom festivalu u Varni. Tada je Biljana bila ditektorka niškog Lutkarskog pozorišta i rediteljka izuzetno posvećena lutkarstvu. Koji je bio prvi korak ka Zrenjaninu?
– Prvi korak i početak mog rada u Srbiji je bio 2002. godine. Biljana Vujović je gledala jednu moju predstavu na prestižnom Lutkarskom festivalu „Zlatni delfin”, u Varni. Dopao joj se moj rad i pozvala me je da u Nišu radim na predstavi „Priča o Vodi”. Posebno sam ponosna što se ta predstava još igra. Zatim su krenuli i drugi pozivi za nove projekte u Srbiji. Prvi korak je bio jednostavan, a odluku da ostanem da živim ovde, što se desilo kasnije, bilo je mnogo teže doneti. Posrećilo se!

Šta je doprinelo da Zrenjanin postane mesto u koje ćete doći i ostati. Šta je bilo presudno?
– Polako me je profesionalni put doveo do Vojvodine i u zrenjaninsko Pozorište, gde sam vrlo toplo primljena i našla mnogo istomišljenika i prijatelja. Počela sam da dolazim sve češće i da ostajem sve duže. Radila sam i živela i dalje u Sofiji i stalno putovala.
Ovde sam našla jednu posebnu i divnu pozorišnu atmosferu, duh i ljubav. Tako sam, 2011. godine, odlučila da se preselim i stvorim porodicu sa Srđanom sa kojim imam sina. Apsolutno svesno sam izabrala da živim u malom, mirnom mestu, gde mogu da idem svuda biciklom, šetam slobodno u čistom gradu, bez gužvi, jurnjava, automobilskih gasova i buke. Nadam se, uskoro, i čistoj vodi.
Živela sam i radila 16 godina u Sofiji, bilo mi je dosta tog tempa i ubrzanog života u velikom gradu. Volim prirodu, Bugarska ima prelepu prirodu. Gde god da se okreneš, uvek vidiš neku planinu ili brdo. Ovde sam otkrila neke druge čari prirode. Odluka mi nije bila laka, ali nimalo mi nije žao. Ostvarena sam i na privatnom i na profesionalnom planu. Imam predivnu, srećnu porodicu.
Radim to što sam oduvek želela i volela. Zahvalna sam za sve što imam. Imam mnogo dobrih prijatelja. Jedino mi nedostaju roditelji, koje retko viđam. Zahvaljujući internetu, sa njima sam u kontaktu svakog dana.


Šta je prioritet, scenografija, kostimografija, izrada lutaka ili je sve to ravnopravno?
– Diplomirala sam scenografiju za lutkarsko pozorište na Nacionalnoj akademiji za pozorišnu i filmsku umetnost u Sofiji, kod profesora Maje Petrove. Izuzetno je teško biti primljen na moj smer. U moje vreme su primali samo troje studenata, a na smer primaju svake treće godine. Imala sam veliku sreću i čast da budem primljena odmah posle završetka srednje likovne škole i bila sam najmlađi student. Studije traju pet godina i dosta su zahtevne, ali veoma kvalitetne.
Velika prednost je što od početka do kraja studenti lutkarske scenografije, glume i režije svoje zadatke rade zajedno. To je jedna jako dobra škola i neprocenjivo iskustvo, koje mnogo znači u daljem profesionalnom radu. Suština mog smera je kreacija lutkarske scenografije i lutke, ali sam na Akademiji učila još tehnologija i izradu lutaka, dramsku scenografiju i kostim, režiju i dečju psihologiju, kao i istoriju i teoriju svetske pozorišne umetnosti.

A šta je najveća ljubav?
– Moja ljubav, a sada već mislim i poziv, jesu kreacija lutkarske scenografije i lutaka za decu. Ponosna sam što imam retko zanimanje i mogućnost da radim to što sam učila i što volim. Na svom putu, od malena do danas, imala sam veliku sreću i mogućnost da sretnem, učim, sarađujem, kao i da se sprijateljim sa mnogim velikim umetnicima, mnogo dobrih, običnih ljudi. Od svih njih sam jednako učila. Neki više nisu među živima, ali su zauvek u mom srcu, a ja se maksimalno trudim da u svom radu prenesem i produžim njihovo znanje i iskustvo.

Vaše lutke su čudesne, strašne kada je to potrebno i ljupke i meke, ako predstava to zahteva. Kako izgleda Vaš proces rada u svakoj od ovih delatnosti?
– Za mene je rad na svakoj novoj predstavi veoma uzbudljiv, kao da počinje nova ljubav. Pozorište je zajednički čin i rezultat te ljubavi. Dobra predstava zavisi od svake karike u lancu. Proces rada spaja ideje dramaturga, reditelja, scenografa, kompozitora i glumaca. Veoma je važno da postoji poverenje i poštovanje, a i malo magije, da bi se rodila dobra predstava.
Moj zadatak u tom procesu je najlepši, pogotovo kad radim za decu – da vizualizujem tekst na osnovu rediteljske koncepcije. Uvek se trudim da stvorim prostor koji otvara novu realnost za publiku i razvija dečju maštu. Pažljivo biram boje i materijale sa kojima crtam (oblikujem) pozorišni prostor. Sama sebi dajem izazove – sa minimalnim sredstavima da stvorim maksimalno veliki svet u dečjim očima. Volim da istražujem, eksperimentišem i da realizujem ideje koje se čine nemogućim. Zbog toga vrlo često učestvujem u izradi materijalnih delova predstave.
Volim da svaka sitnica, čak i ona koju publika ne vidi, bude urađena perfektno. Jedan od omiljenih momenata u procesu mog rada je kada glumac uhvati i krene da animira moju lutku. Kada ona postane njegova. To je jedan poseban trenutak u kojem lutka dobija svoj život, karakter, glas, pokret. Trudim se da dam glumcu maksimalne mogućnosti i prostor za pokret i animaciju. Obožavam da gledam kako pronalaze mnogo više od toga što sam ja zamislila.
Moje lutke nisu uvek lake za animiranje, to mogu da potvrde svi glumci sa kojima sam sarađivala, ali u veštim rukama mogu i da lete. Ovo je pravo mesto da se zahvalim glumcima Lutkarske scene zrenjaninskog Pozorišta. Oni su baš strpljivi, vredni i posvećeni glumci koje postižu čudesa sa mojim lutkama.

Koliko ste predstava do sada radili, koliko u našem teatru – koja je bila prva, a koja je sledeća?
– Prva predstava na profesionalnoj sceni mi je bila 1998. Od tada, do danas, radila sam 43 predstave. Prva u Zrenjaninu je bila 2007. godine, „Čarobni srebrenjak” – ukupno 10 lutkarskih i tri dramske. Poslednja u nizu je bila 26. decembra, „Pitam se pitam koliko sam bitan” u Teatru za decu i mlade u Skoplju. Ne znam koja će biti sledeća, volela bih da bude što pre i to u našem teatru.

Vaše predstave jednako obožavaju mališani, mladi i odrasli, a aplauz usledi čim se lutka pojavi. Skoro da nema predstave koju ste radili, a da niste nagrađeni? Koliko vam znače nagrade?
– Da, istina je da su skoro sve moje predstave nagrađivane, neke i po dva i čak tri puta. Za mene su nagrade jedno lepo priznanje, „vetar u leđa”, ali zaista mi nikada nisu bile cilj ili motiv u radu. Hoću da naglasim da one nisu samo moje, nego pripadaju i učesnicima u procesu od reditelja, izrađivača lutaka do glumca. Ali, najveća nagrada mi je dečja publika, njihova reakcija, oduševljenje i aplauz.

Koliko je Vaš život u porodici i u pozorištu promenila pandemija?
– Pandemija nas je sve promenila, samo još ne znamo koliko. Moj spas je bila i ostaje srećna i složna porodica koju imam i moja umetnička profesija. Oduzela mi je jedino retku i dugo iščekivanu mogućnost da vidim i zagrlim svoje roditelje.
Nedostaju mi druženja sa prijateljima, putovanja. Nedostaje mi pozorišna publika. Mislim da smo svi krivi za sve što nam se dešava. Bahato se odnosimo i bezobrazno uništavamo prirodno bogatstvo planete Zemlje. Nadam se da što su ljudi više svesni toga, da će uskoro nešto promeniti, posle svih nedaća.

Šta biste savetovali mladima koji se opredele za avanturu koju ste vi odabrali?
– Želim da poručim svima koje su se opredelili za moju profesiju da je pozorište hram, jedno čarobno mesto gde mašta može svašta, gde svaki san može da postane java. Verujte sebi i volite to što radite.

Da li ste u kontaktu sa prijateljima u Bugarskoj, sa rodbinom u rodnom Slivenu?
– U kontaktu sam i u odličnim odnosima sa svim pozorištima u kojima sam radila, srećna sam i ponosna što u svima imam prijatelje. Naravno, najviše sa prijateljima i kolegama u svom rodnom gradu Slivenu i u Dramskom pozorištu gde sam odrasla i u Lutkarskom, koje je drugo posle zrenjaninskog, u kojem sam najviše radila. Poslednja premijera mi je tamo bila 2015. godine kada sam se porodila. Onda je nastala pauza iz opravdanih razloga. Nadam se da ćemo i to uskoro popraviti.

Šta Vas još interesuje, imate li uopšte vremena za još nešto?
– Interesuje me svašta, imam puno ideja koje bih volela da realizujem, ima mnogo stvari koje ne znam, a volela bih da naučim. Rado učestvujem u dečjim kreativnim aktivnostima koje organizuje Grad Zrenjanin. Sarađujem sa nekoliko malih privatnih pozorišta. Pomažem u radu nekih dramskih sekcija i plesnih studija.

Koja je Vaša deviza?
– Nemam određenu devizu. Imam nešto u šta verujem, a to je da čak i ako ti se život okrene naopačke, ne treba da gubiš veru da te očekuje nešto još lepše.

Branka Jajić

Foto: privatna arhiva