Pravna nesigurnost kvari poslovni ambijent

Piše: dr Dejan Molnar,
vanredni profesor na Ekonomskom fakultetu u Beogradu

Odavno se u javnosti nije podigla tolika „prašina” kao zbog pravnog stava Vrhovnog kasacionog suda (VKS) o dozvoljenosti ugovaranja troškova kredita. Iznos provizije (naknade) za obradu kreditnog zahteva i puštanje zajma u tečaj banke naplaćuju kao procenat od iznosa kredita.
Naknade i drugi troškovi koje banke naplaćuju klijentima trebalo bi isključivo i obavezno da odražavaju stvarne troškove koji su rezultat neke realno pružene bankarske usluge. Naknada za obradu zahteva, izražena kao procenat od odobrenog kredita, to svakako nije. Pretpostavimo da banka naplaćuje pomenutu naknadu u iznosu od jedan odsto od vrednosti kredita. Pri tome, jedan klijent ugovara sa bankom zajam od 10 hiljada evra, a drugi isti takav kredit u iznosu od 30 hiljada evra. Banka će od prvog naplatiti 100 evra, a od drugog 300 evra po osnovu troška za obradu. Ovo, u najmanju ruku, nije logično, a stiče se utisak ni opravdano, pošto finansijska institucija i njeni zaposleni obavljaju potpuno iste poslovne operacije u oba slučaja i angažuju jednaku količinu svojih resursa (softver, papir itd.). Ne postoji razumno objašnjenje zbog čega bi za isti posao naplatili tri puta veći iznos u drugom slučaju.
Ukoliko se ugovorne strane (banka i klijent) slože da korisnik plaća naknadu za obradu kreditnog zahteva i puštanja kredita u tečaj, onda bi je barem trebalo određivati u fiksnom iznosu, nezavisno od iznosa zajma. Izražena kao procenat iznosa kredita ona nije adekvatna, jer ne odražava stvarne troškove koje banka ima po osnovu usluge koju pruža. Ona praktično predstavlja dodatni profit za banku, uz kamatu kao osnovnu zaradu.
Sudska praksa tokom poslednje tri godine je bila takva da su građani koji su tužili banke za neopravdano naplaćivanje troškova obrade kredita dobijali sudske sporove. Osnov tužbe je bio Zakon o obligacionim odnosima u kome piše da banka ima pravo samo na kamatu i da u njoj mora biti sadržano sve (jednostavnim rečnikom rečeno), što znači da se u kreditnim poslovima ne može ostvarivati zarada po drugim osnovama.
Međutim, na sednici Građanskog odeljenja Vrhovnog kasacionog suda (VKS) održanoj 16. septembra ove godine dopunjen je pravni stav o dozvoljenosti ugovaranja troškova kredita koji je usvojen maja 2018. godine. Prema najnovijem stavu, troškovi obrade kredita i puštanja kredita u tečaj, kao i drugi troškovi koje banka obračunava korisniku prilikom odobravanja mogu biti iskazani u procentualnom iznosu i banka nije dužna da posebno dokazuje njihovu strukturu i visinu.
Napuštanjem dosadašnje sudske prakse stvorila se konfuzija i pravna nesigurnost, što može izazvati nepoverenje javnosti u pravosuđe. To je najgore što se može učiniti na području izgradnje kvalitetnog poslovnog/investicionog ambijenta, jer se vladavina prava i kvalitetan regulatorni okvir nalaze u njegovoj osnovi. Iz kog razloga je VKS gotovo iznenada promenio stav o ovako delikatnom pitanju, bez odgovarajućeg javnog dijaloga, stručnih rasprava i razmena mišljenja, za sada ostaje otvoreno pitanje. Nesporna je činjenica da će koristi od toga imati iskljičivo banke, što ostavlja prostora za sumnje i nagađanja o delovanju i snazi njihovog lobija.